Kad su 2024. godine iz azila na Manjači stizala upozorenja da psi umiru od gladi, bez veterinara i bez liječenja, gradska vlast nije pokazivala ni hitnost ni ozbiljnost kakvu je morala. Volonteri su tada javno govorili da nose teret na svojim leđima, da hrane pse, plaćaju liječenje i pokušavaju spasiti ono što je sistem pustio niz vodu. U azilu je bilo više pasa nego što kapacitet dozvoljava, tražile su se kućice, hrana i osnovna njega, dok je gradonačelnik ćutao i razvlačio problem.
A danas isti taj Draško Stanivuković, kada govori o policijskom psu, bez trunke zadrške izgovara: „dovedu džukeletinu“ i onda još dodaje da će „i mi njih njuškati“. Tu više nema nikakve zabune. To je ogoljen prezir prema životinjama, upakovan u bahatost i prostakluk, izrečen javno i bez imalo stida.
Ko god je ćutao dok su psi na Manjači skapavali, a danas pse naziva „džukeletinama“, nema pravo da glumi humanost, empatiju ni veličinu. Takva izjava ne govori samo o nervozi zbog granice. Ona govori o karakteru. Govori o čovjeku koji životinju vidi kao nešto niže, odvratno i potrošno. A kada neko tako govori o psima, teško je povjerovati da uopšte osjeća odgovornost za bilo šta živo i nezaštićeno, uključujući i ljudsko biće.
Građani treba dobro da pamte ovu sliku , ovu izjavu . To je sramota. To je sirovost. I to je poruka koja otkriva više nego što je možda htio da kaže.
Ko prezrivo govori o životinjama, sam o sebi govori.
Autor: Vijesti365
