PIŠE: Siniša Karan
Јačanje BiH na štetu entiteta, a posredstvom međunarodne zajednice, formalnopravno, a i praktično, predstavlja odstupanje od dogovorenih Osnovnih principa, potpisanih u Ženevi 8. septembra 1995. godine, kada je tačkom 2 određeno da se “Bosna i Hercegovina sastoji od dva entiteta, Federacije Bosne i Hercegovine, koja je osnovana Vašingtonskim sporazumom i Republike Srpske”.
SVE ODLUKE VISOKIH PREDSTAVNIKA U OSNOVI SU PRENOŠENjE NADLEŽNOSTI
Sve odluke visokih predstavnika u osnovi su prenošenje nadležnosti, a bitno je napomenuti da je nadležnost ključni element svih federalnih država, te kada nema nadležnosti federalnih jedinica nema više ni federacije.
Svi visoki predstavnici svoja ovlašćenja koristili su selektivno, vrlo često za nametanje zakonskih i drugih rješenja, te gotovo neprestano koristili pritiske i ucjene u radu sa domaćom političkom strukturom.
Može se zapaziti da visoki predstavnici i nelegalni Kristijan Šmit nisu samo donosili zakone kada su vlasti BiH i entiteta propuštale da to blagovremeno same učine, već su mijenjali i ukidali važeće zakone i druge propise koji su bili blagovremeno doneseni od domaćih vlasti, ali čija sadržina prema njihovoj ocjeni nije bila odgovarajuća.
Generalno posmatrajući, imajući u vidu institucije osnovane odlukama visokih predstavnika, ali i njihovu ulogu u reformama koje su provele domaće vlasti i način na koji su tu ulogu vršili, može se zaključiti da su akti visokih predstavnika i nelegalnog Šmita najviše doprinijeli situaciji u kojoj Ustavom BiH ustanovljen pravni sistem u stvarnosti predstavlja nešto sasvim drugo i da je država ustanovljena Ustavom BiH imaginarna, posebno u segmentu njene suverenosti, dok je njena stvarnost u formi protektorata.
Zapanjujući je podatak o intervencijama visokih predstavnika i nelegitimnog Šmita u ustavnopravni poredak BiH kroz donesenih 913 odluka.
Posmatrajući pojedinačno djelovanje visokih predstavnika i nelegalnog Šmita može se zaključiti da je najaktivniji bio Pedi Ešdaun donoseći 409 odluka, te Volfgang Petrič sa 237 nametnutih odluka, dok je Karlos Vestendorp nametnuo 73, Kristijan Švarc-Šiling 68, Miroslav Lajčak 31, Valentin Incko 70, a nelegitimno i nelegalno djelovanje nesrećnog Šmita pretočeno je u 25 odluka.
Visoki predstavnici i nelegitimni Šmit nametnuli su 128 odluka o simbolima i pitanjima na nivou BiH, od kojih treba posebno istaći odluke kojima je intervenisano u ustave Republike Srpske i BiH, kojima je direktno uticao na ustavotvornu, zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast u BiH.
Potrebno je istaći i odluke o nametanju Zakona o graničnoj službi, Zakon o osnivanju Suda BiH, te odluke kojima se proglašava Zakon o imunitetu Republike Srpske, Federacije BiH i BiH. Najviše odluka, ukupno 59 za vrijeme njegovog mandata, u ovoj oblasti nametnuo je Pedi Ešdaun.
Po pitanju odluka visokih predstavnika i nelegitimnog Šmita o ekonomiji, od ukupno 99 odluka, Vestendorp je nametnuo devet, Petrič 36, Ešdaun 34, Švarc-Šiling 13, Lajčak tri, Incko i nelegalni Šmit po dvije.
Između ostalih, visoki predstavnici su nametnuli Odluku o nametanju Zakona o telekomunikacijama BiH, Odluku o osnivanju Instituta za akreditaciju BiH, Odluka kojom se nameće Zakon o metrologiji BiH, Odluku kojom se donosi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o finansiranju institucija BiH i mnoge druge.
Od 186 odluka visokih predstavnika i nelegitimnog Šmita o pravnoj reformi najviše je intervenisao Ešdaun sa ukupno 128 odluka. U ovoj oblasti veoma su značajne odluke kojim je osnovano Tužilaštvo BiH, te kojima je intervenisano u kompletno krivično zakonodavstvo.
Odluke visokog predstavnika i nelegitimnog Šmita za područje Federacije, Mostara i Hercegovinsko-neretvanskog kantona broje ukupno 78 odluka, od kojih je Ešdaun nametnuo 41.
Visoki predstavnici su donijeli ukupno 206 odluka o smjenama i suspenzijama. Kroz analizu i slijed donošenja odluka iz ove oblasti, kao i uvidom u spisak ličnosti koje su smijenjene, moguće je pratiti razvoj interesovanja i širenje ovlašćenja visokog predstavnika. Treba napomenuti da je ovo oblast u kojoj je visoki predstavnik donio najveći broj odluka.
Kroz 19 odluka visokih predstavnika o medijima uspostavljane su nove institucije u oblasti komunikacija, odnosno telekomunikacija. Tako je 1998. godine uspostavljena Nezavisna komisija za medije, kao i Regulatorna agencija za komunikacije, da bi 2001. Odlukom visokog predstavnika došlo do spajanja nadležnosti Nezavisne komisije za medije i Regulatorne agencije za telekomunikacije, čime je uspostavljeno jedno regulatorno tijelo za komunikacije pod nazivom Regulatorna agencija za komunikacije, u čiju nadležnost spadaju elektronski mediji i telekomunikacije.
Visoki predstavnici donijeli su ukupno 125 odluka o imovinskim zakonima, povratku raseljenih osoba i izbjeglica, a posebnu pažnju ovoj temi posvetio je Volfgang Petrič donoseći 58 odluka.
Visoki predstavnici donijeli su ukupno 72 odluke o pojedincima koji su osumnjičeni za ratne zločine počinjene na području bivše Јugoslavije.
NEUSTAVNO INSTITUCIONALNO UČEŠĆE MEĐUNARODNE ZAЈEDNICE U VLASTI BiH
Ustav BiH ne sadrži odredbe koje bi se odnosile na institucionalno učešće međunarodne zajednice u stvaranju i funkcionisanju vlasti u BiH, iako je to učešće u praksi veoma prisutno, ponajprije izraženo kroz postojanje i funkcionisanje Savjeta za implementaciju mira, konstituisanog Londonskom deklaracijom od decembra 1995. godine.
Sjednice Savjeta za implementaciju mira, odnosno njegovog Upravnog odbora, se organizuju kao konferencije na kojima prisustvuju predstavnici zemalja garanata Dejtonskog mirovnog sporazuma /osim Srbije i Hrvatske/, strana potpisnica tog sporazuma, međunarodni predstavnici u BiH ili predstavnici međunarodnih organizacija koje imaju mandat u BiH, te predstavnici zemlje domaćina, a tačan vremenski raspored njihovog održavanja nije unaprijed određen.
Neke od najznačajnijih konferencija koje su do sada održane su one u Londonu (decembra 1996. godine), Sintri (maja 1997. godine), Bonu (decembra 1997. godine), Luksemburgu (juna 1998. godine), Madridu (decembra 1998. godine), Briselu (maja 2000. godine), a vrijedi pomenuti i Deklaraciju iz Njujorka (novembra 1999. godine), s obzirom na to da je taj akt dobio težinu prethodno pobrojanih konferencija.
Na nekim od ovih konferencija došlo je do pretakanja političkih stavova u formalne pravne kategorije i ovlaštenja, kojima je ostvaren uticaj na nadležnost i rad institucija BiH, na način i u formi koju Ustav BiH, kao ni ustavi entiteta, ne poznaju.
Dakle, iako prvenstveno politički akti, deklaracije konferencija u stvarnosti su dobile sasvim drugačiju ulogu, stekle su status ugovora i sporazuma koji je kasnije (u parlamentarnoj proceduri ili mimo nje u vidu odluka visokog predstavnika) ozakonjen.
Na ovaj način dio međunarodne zajednice vrši stalnu reviziju Dejtonskog mirovnog sporazuma i to, sudeći bar po dosadašnjoj praksi, uglavnom na štetu entiteta. Takvi postupci ulozi Savjeta daju negativnu konotaciju, jer reviziju Dejtonskog mirovnog sporazuma, kao svakog međunarodnog ugovora, mogu vršiti samo strane potpisnice.
BiH – PRIVATNA DRŽAVA VISOKIH PREDSTAVNIKA, PA ČAK I NESREĆNOG I NELEGITIMNOG ŠMITA
Nadležnosti nisu poklon, nego rezultat međunarodnog sporazuma. Dejtonski sporazum je međunarodni ugovor, a njegovo kršenje od visokih predstavnika i institucija BiH predstavlja opasanost ne samo za BiH, već i za međunarodno pravo u cjelini.
Visoki predstavnici, od prvog do posljednjeg, pa sve do nesrećnog i nelegitimnog Šmita srušili su sve i napravili svoju privatnu državu, protektorat neviđenih razmjera.
Republika Srpska ne traži ništa više od onog što joj pripada, a to je njena ustavna pozicija, priznata i verifikovana Dejtonskim mirovnim sporazumom. Zato zahtijevamo poštovanje potpisanog u Dejtonu 1995. godine, a budući da ga visoki predstavnici i nesrećni Šmit 30 godina u kontinuitetu urušavaju, onda će to obezbijediti narod i to putem referenduma kao najdemokratskijeg načina izražavanja narodne volje.
