Kada je Draško Stanivuković obećavao, u kampanji 2020.godine, brda i doline Banjalučanima, mnogi su pomislili da je stigao neko ko će da zamijeni anemičnog Igora Radojičića i ovaj grad povede i uredi.
Obećao je novu bolnicu, nove škole, vrtiće, red i rad, pa čak i strane investicije, nove fabrike i nova radna mjesta.
Nismo dobili ništa od toga. Nema bolnice, nema škola, niti vrtića. Od stranih investicija i „njegovih prijatelja“ iz inostranstva nije bilo ništa.
A šta smo dobili?
Mandat je započeo približavanjem Sarajevu kao poruku da smo jedno i da smo dio BiH, u kojem nam gradonačelnica Sarajeva postavlja tri česme kao simbol tri naroda koja žive u ovoj nesrećnoj zemlji, i to kao zamjenu za prvobitnu ideju o tri vojnika, koju je odlazeći gradonačelnik svesrdno podržavao. U toj ideji spriječilo ga je izuzetno negativno mišljenje javnosti. Da ne zaboravimo da je Benjamina Karić, prije samo nekoliko dana, postavila tenk VRS u sred Sarajeva kao simbol „otpora“ žitelja ovog grada.
Dobili smo Miladu Šukalo iz Konjica, koja vedri i oblači Banjalukom. Koja šeta Gradskom upravom bosa i koja je bila na listi Harisa Silajdžića, Stranke za BiH, koja se uporno i neskriveno bori za gašenje Republike Srpske. I koja je na izborima u Konjicu dobila jedva 140 glasova.
Dobili smo travu koja se ne održava i ne kosi, smeće koje se ne odvozi i ulice pune auta, jer je „saobraćajna revolucija“ postala neuspješan poduhvat, što i nije čudno jer je vode pedagozi, kao što to reče Srđan Amidžić.
Dobili smo potope poslije svake malo jače kiše i sela bez vode, jer je direktor Vodovoda ginekolog, koji se poziva na sušu svaki put kada neko nema vodu, ali zaboravlja da se odvodi moraju čistiti. Medjutim, ne zaboravlja da zapošljava kadrovike PDP-a u ovom preduzeću, pa ih je na gradski budžet smjestio bez ikakve milosti-njih 200.
Ni mladi gradonačelnik ih nije zaboravio. U Gradskoj upravi, istoj onoj o kojoj je prije samo četiri godine pričao da ima viška bar 200 radnika, zaposlio dodatnih 350. Ne treba ni da kažemo o kojim kadrovima je riječ. I uz to uveo strahovladu.
Dobili smo Drinića-Drinu trećinu, koji je personifikacija vladavine Draška Stanivukovića. On danas vlada svim trafikama koji se nalaze uz obalu Vrbasa i novim šetalištima. Jednom je čak dao ime Pablo, uz sliku Pabla Eskobara, kao jsanu poruku u kom pravcu radi. Vlada i kafanskim prostorima u gradu, ali se pita i za dozvole za gradnju stambenih prostora, zajedno sa malom grupom tajkuna okupljenih oko Draškovog oca. Grad je betoniziran do kraja.
Dobili smo razočarenje i propast grada.
Šta je rješenje?
Rješenje je Nikola Šobot. Banjaluka se mora vratiti svom izvornom sjaju. Amidžić i Bobi Stanarević u, sada već čuvenom spotu, sve su objasnili i pokazali da ovaj grad ima nadu. Oni su srednjih godina, obrazovani i imaju gradski mangupluk u sebi. Onaj fini i simpatični. Oni su uspješni i ostvareni. Obrazovani i dostupni svakom ko ih sretne na ulici. Šobot je jasno stavio na znanje svima da neće podleći nikome, pa ni omraženima u svojim redovima.
Nikola je ona lijepa, uređena i disciplinovana Banjaluka. Bez mrlje u karijeri. Porodičan i obrazovan. Za njega je čast glasati.
