Kristijan Šmit je, ma kako to apsurdno zvučalo i ma kako on to nije ni pomislio da će da se dogodi, niti je uopšte važno šta on kaže, probudio uljuljkano u svoje laži sarajevsku čaršiju. Za njih on je izjednačio Aliju Izetbegovića i generala Ratka Mladića.
I javnost u Republici Srpskoj bi trebalo da se uvrijedi, ali mi ne pridajemo važnosti riječima njemačkog turiste, koji je već davno trebalo da bude izbačen iz ove vještačke države, koja nosi naziv BiH.
Alija Izetbegović u svojoj Islamskoj deklaraciji jasno je zapisao da nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija. Upravo ta rečenica decenijama kasnije i dalje razotkriva ideološki okvir iz kojeg je vođena politika koja je duboko podijelila Bosnu i Hercegovinu.
Isti čovjek je govorio da je spreman žrtvovati mir za suverenu BiH, a takva politika ubrzo je pokazala svoju cijenu kroz tragediju i stradanje svih naroda u ovoj zemlji. Uprkos tome, i danas postoje pokušaji da se Alija Izetbegović predstavi kao mirotvorac i gotovo nedodirljiva istorijska figura.
Istina je daleko složenija i mnogo neugodnija za one koji pokušavaju graditi takav narativ. BiH nije postala ujedinjena zemlja, već prostor dubokih političkih i nacionalnih podjela koje traju do danas.
Posebno je licemjerno kada se uz podršku dijela međunarodne zajednice pokušava nametnuti okvir u kojem se Alija Izetbegović predstavlja kao simbol pomirenja, dok se istovremeno zanemaruje njegova politička i ideološka prošlost, uključujući radikalne stavove zbog kojih je svojevremeno robijao u Jugoslaviji kao pripadnik organizacije „Mladi muslimani“.
Ideološki tragovi takve politike i danas su vidljivi u političkom životu Federacije BiH, bez obzira na to kojoj stranci pripadali oni koji je zastupaju.
Sve češće se otvara pitanje da li je konačno došlo vrijeme da se ozbiljnije govori o Islamskoj deklaraciji, političkom tekstu koji je pisao Alija Izetbegović. Riječ je o djelu koje mnogi smatraju ideološkim temeljem političkog islamizma u Bosni i Hercegovini.
Islamska deklaracija objavljena je dva puta – 1970. i 1990. godine. U njoj je iznesen politički i ideološki okvir koji jasno pokazuje način na koji je autor posmatrao odnos vjere, društva i države. Prema ocjeni pojedinih analitičara, riječ je o sublimisanom političkom programu u kojem je izložena vizija društva zasnovanog na islamskim principima.
U tom tekstu islam se ne predstavlja samo kao religija, već kao sveobuhvatan ideološki i društveni sistem koji obuhvata politiku, društvo, pravo i način organizovanja države. Upravo zbog toga Islamska deklaracija često se tumači kao ideološka priprema za formiranje modernog političkog pokreta zasnovanog na islamu, slično procesima koji su se u to vrijeme odvijali u dijelovima islamskog svijeta gdje je religija sve snažnije ulazila u političku sferu.
U samom tekstu deklaracije jasno je opisana ideja islamskog poretka. Taj poredak definisan je kao jedinstvo vjere i zakona, odgoja i sile, ideala i interesa, duhovne zajednice i države, dobrovoljnosti i prisile. Kao takav, zasniva se na dvije ključne pretpostavke – islamskom društvu i islamskoj vlasti. Jedno bez drugog, prema toj koncepciji, ne može postojati: društvo bez vlasti ostaje nedovršeno, dok vlast bez društva postaje utopija ili nasilje.
Iz takvog koncepta proizilazi i zaključak da bi država oblikovana po tim principima bila zasnovana na islamskim normama, a ne na sekularnom modelu razdvajanja religije i države.
Istovremeno, u samoj deklaraciji prepoznaje se i svjesnost političkih okolnosti u kojima muslimani u Bosni i Hercegovini nisu činili apsolutnu većinu stanovništva. Zbog toga se navodi da se islamski poredak može ostvariti samo u zemljama u kojima muslimani predstavljaju većinu.
U političkoj praksi devedesetih godina ideje iz deklaracije prilagođavane su realnim okolnostima. Stranka demokratske akcije od svog osnivanja nastojala je da se u javnosti predstavi kao sekularna i građanska politička opcija, naglašavajući identitet bošnjaštva bez obzira na vjersko opredjeljenje, čime je pokušavala privući širi politički krug pristalica u tadašnjem sekularnom društvenom okviru.
Danas se često tvrdi da političke stranke u Sarajevu koje sebe predstavljaju kao “građanske” u velikoj mjeri nastavljaju politički obrazac koji je uspostavljen u vrijeme nastanka SDA.
Zbog toga se u javnosti sve češće dovodi u pitanje i sama ideja tzv. građanske Bosne i Hercegovine, koju kritičari vide kao politički projekat koji pokušava da promijeni postojeći ustavni balans u zemlji. U tom kontekstu posebno se ističu zahtjevi za ukidanjem mehanizama zaštite poput entitetskog veta i insistiranje na principu odlučivanja prostom većinom, što se tumači kao pokušaj promjene političke strukture države.
U takvim raspravama Islamska deklaracija se često navodi kao ključni dokument za razumijevanje ideoloških korijena političkih koncepata koji i danas oblikuju političku scenu Bosne i Hercegovine.
(Vijesti365)
