BHRT je izašao pred javnost vanrednim obraćanjem i poručio da je stanje alarmantno, da prijeti blokada računa i da je realan scenario čak i trajno obustavljanje programa.
Dramatično, gotovo kao da se sistem srušio “preko noći”.
Međutim, problem je što BHRT danas nastupa kao žrtva iznenadne katastrofe, a godinama se bježalo od onoga što je najnormalniji lijek za javni servis: parlamentarni uvid, kontrola i odgovornost.
Sanja Vulić je podsjetila na inicijativu koja je još 2021. upućena Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH: prijedlog zaključka o osnivanju privremene istražne komisije za utvrđivanje stanja u BHRT-u.
Suština tog dokumenta nije bila nikakva propaganda, nego mehanizam rješenja – da se utvrdi realno i nepristrasno stanje i da komisija kroz izvještaj ponudi mjere i prijedloge za otklanjanje problema i nejasnoća u radu BHRT-a.
Dakle: rješenje se nudilo, institucionalno, kroz parlament, na vrijeme. Ne kad kuća već gori.
Ta komisija je trebalo da obuhvati sve ono što se danas pokušava prekriti velikim riječima i emocionalnim nastupom:
finansijsko stanje, strukturu zaposlenih, vrste ugovora, ugovore o djelu i autorske honorare, sistematizaciju radnih mjesta, pravilnike i disciplinsku odgovornost, naknade menadžmenta i uredništva, pa čak i pokušaje i realizaciju prodaje zemljišta BHRT-a.
Predloženo je da komisija ima osam članova i da u roku od 70 dana od konstituisanja podnese izvještaj Predstavničkom domu.
Drugim riječima, Vulićeva inicijativa je išla direktno na srž:
ko upravlja, kako se troši, ko je odgovoran, gdje cure pare, ko potpisuje ugovore, ko uzima honorare, ko raspolaže imovinom i zašto javnost godinama ne dobija čist odgovor o stvarnom stanju u servisu koji se finansira javnim novcem.
I šta se desilo? Prijedlog nije prošao jer nije bilo entitetske većine iz Federacije BiH.
Za neupućene, to nije priča o tome ko ima više poslanika, nego ko je glasao protiv, ko je bio suzdržan i ko se nije ni pojavio kada je trebalo da se odlučuje o uvidu u stanje javnog servisa.
Rezultat: mehanizam koji je mogao da razotkrije problem i predloži mjere – srušen je.
I sada, nakon godina takvog odnosa, BHRT izlazi i poručuje da se ide ka kolapsu.
Uprava govori o dugovima, sudskim i izvršnim postupcima, obavezama prema međunarodnim organizacijama i dobavljačima, te o planovima “spasavanja” koji uključuju ogromne finansijske intervencije i hitne injekcije.
Pominju se i prijedlozi poput kreditnog zaduženja od 100 miliona maraka uz garanciju Savjeta ministara, izdvajanja desetina miliona iz različitih izvora, te hitno rješavanje pitanja RTV takse.
Ali ključna stvar je ovo: kada se traži novac u desetinama i stotinama miliona, nema više prostora za patetiku i PR.
Tada mora doći ono što je Vulićeva tražila od početka – potpuni uvid i potpuna odgovornost.
Jer javni servis nije privatna firma da se zatvori bilans i kaže “vjerujte nam”.
Javnost ima pravo da zna gdje je otišla svaka marka, ko je donosio odluke i ko je godinama dozvoljavao da sistem dođe do ivice gašenja.
Uprava BHRT-a dodatno naglašava da BHRT upravlja mrežom odašiljača i repetitora i da tu infrastrukturu koriste i brojne institucije od značaja za komunikaciju i bezbjednost.
Ako je to tačno, onda je situacija još teža i još opasnija: znači da se ne radi samo o televizijskom programu, nego o sistemu koji ima šire državne implikacije.
A ako je tako, onda je još nenormalnije da se godinama izbjegava ozbiljan institucionalni nadzor i da se tek u trenutku pucanja traži “spas” na brzinu.
BHRT danas glumi vanrednu situaciju i traži hitno spasenje, a rješenje mu je bilo nuđeno ranije – kroz komisiju, izvještaj i konkretne mjere.
Tada je to stopirano. Danas, kad je račun pred blokadom, traže da im se vjeruje i da se samo sipa novac.
Javni servis se ne spašava dramom. Spašava se istinom: dokumentima, uvidom, odgovornošću i rezanjem svega što je javni servis pretvorilo u sistem bez kontrole.
I tek onda – ako se pokaže da je opravdano – finansijskom pomoći.
Sve drugo je samo kupovina vremena i nova ulaznica za isti haos.
