Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik izjavio je da je egzodus sarajevskih Srba, iako jedna od najvećih i najpotresnijih tragedija koja je zadesila stradalnički srpski narod na kraju 20. vijeka, bio i egzodus do slobode, jer su ljudi napuštali svoja imanja i vjekovna ognjišta da bi slobodno živjeli u svojoj Republici Srpskoj.
– Srpsko, danas Istočno Sarajevo, po svemu je jedinstven grad. To je jedini grad koji je branjen i odbranjen u Odbrambeno-otadzbinskom ratu i u kojem su srpski borci odbili 35 neprijateljskih ofanziva, da bi na kraju, za pregovaračkim stolom, nažalost, većinskim dijelom bio predat u ruke onih od kojih su se sve vrijeme branili – rekao je Dodik za Srnu.
Predsjednik Srpske je naglasio da Dejtonski mirovni sporazum jeste značio prekid krvavog rata u BiH, ali je njime načinjena velika nepravda sarajevskim Srbima koji su na početku rata, 1992. godine napustili svoje domove i utočište našli u Srpskom Sarajevu, da bi potom, nakon Dejtona, 1996. godine ponovo napustili tek skućeno i opet krenuli u nepoznato.
Povodom obilježavanja 28 godina od egzodusa sarajevskih Srba, Dodik je u izjavi za Srnu podsjetio da su u februaru 1996. godine Srbi iz sarajevskih naselja Vogošća, Ilijaš, Grbavica, Ilidza, Rajlovac, Hadzići… po drugi put bili u izbjegličkoj koloni, ali ovaj put noseći sa sobom i svoje mrtve.
– Godinama slušamo razne priče koje dolaze iz federalnog Sarajeva, pa i to da je, kako kažu, ‘egzodus sarajevskih Srba mit koji i dalje živi’. To nije mit, to nije fikcija, bajka, ni legenda kako oni nastoje da predstave i, po njihovoj već ustaljenoj matrici, da krivotvore istoriju i falsifikuju činjenice. Egzodus sarajevskih Srba je istina, realnost, golgota čiji smo bili svjedoci. Te potresne scene su obišle svijet. Ne možete ih izbrisati nikada. Egzodus nije ‘mirna reintegracija sarajevskih naselja’, kako oni kažu, već najveća seoba Srba na kraju 20. vijeka ili, bolje rečeno, malo ljepši naziv za konačno protjerivanje sarajevskih Srba iz rodnog grada. Tražilo se da sarajevski Srbi ostanu da žive pod vlašću svojih dojučerašnjih neprijatelja. Naravno da je takva mogućnost odbijena, jer im niko nije garantovao bezbjednost niti opstanak na svojim ognjištima koja su branili i odbranili – istakao je Dodik.
On je naveo da je međunarodna zajednica, kao i obično, davala neubjedljive i mlake garancije, ponavljajući samo da Sarajevo ne može ostati podijeljen grad, dok su sa druge strane ostajali i nijemi i gluvi i slijepi na otvorene prijetnje Alije Izetbegovića i njegovih najbližih saradnika koji su poručivali da mogu ostati samo oni Srbi koji nisu nosili pušku.
– Drugim riječima, svako ko je nosio pušku biće uhapšen. Tako su se i ponašali – bahato i osiono ulazeći u jedno po jedno srpsko naselje glumeći velike oslobodioce, uništavajuću srpske trobojke, a ističući zastave sa ljiljanima pod kojima su ubijali, klalili, silovali. Bio je to jasan znak da tu nema opstanka. Srbima nije preostalo ništa drugo nego da pakuju najosnovnije, napuštaju domove i ono što je najbolnije da iskopaju posmrtne ostatke svojih najmilijih da bar zajedno s njima napuste ognjišta – naveo je Dodik.
On je naglasio da su zato sarajevski Srbi i Istočno Sarajevo jedinstveni, jer su prošli što je malo ko prošao u proteklom građanskom ratu u BiH.
– Oni su simbol stradanja, ali i uzdizanja. Neki od njih su se raselili po svijetu, širom planete, ali mnogi su ostali i krenuli od nule praveći svoj grad Istočno Sarajevo u čije temelje su uzidani životi više od 4.000 boraca i dijelovi tijela 3.500 ranjenih. Zahvaljujući njima Istočno Sarajevo danas živi, gradi se i razvija u moderan grad, pružajući utočište i sigurnu luku mnogim sarajevskim Srbima. I konačno tu su svoji na svome i među svojima u slobodnoj Republici Srpskoj – naglasio je predsjednik Republike.
