Šta se dešava u glavama Sarajevskih elita kada su povjerovali da mogu prisvojiti za sebe tekovine borbe protiv Hitlera i Musolinija kada u toj borbi, uopšte nisu učestvovali i kad su bili tek „hrvatsko cvijeće“? Upadom u Banjaluku sa ciljem izazivanja sukoba i podjela u Republici Srpskoj, ovog, 25. novembra“ „Muslimanska braća“ iz Sarajeva, potomci muslimanskih ustaša i „Handžar divizionara“, su pokušali osvojiti Banjaluku a svoju nacističku prirodu i nedjela proglasiti za antifašizam.
Piše: Dževad Galijašević
Nova vlast „Trojke“ predvođena Nerminom Nikšićem, (SDP BiH), Elmedinom Konakovićem („Narod i Pravda“) i Edinom Fortom („Naša stranka“) na dan zasjedanja ZAVNOBiH-a, 25.novembra, doputovala u glavni grad Republike Srpske kako bi, oni, nastavili sa tradicijom sarajevskih bošnjačkih elita: slaviti Aliju i ustaše u Sarajevu a u Banjaluci proslaviti ZAVNOBiH.
PARTIZANI, USTAŠE I ČETNICI – PONOVO MEĐU NAMA
Dolazak Nermina Nikšića sa Elmedinom Konakovićem i Edinom Fortom u Banjaluku kako bi održali „Svečanu akademiju u prostorijama Socijal demokratske partije, povodom komunističkog Dana državnosti BiH pretvorio se u skandal. A skandali u skandaloznom protektoratu uvijek donose političke poene, otvaraju rasprave, produbljuju razlike. I održavaju tenzije među narodima. Sarajevske, bošnjačke lidere dočekali su mnogobrojni novinari i članovi BORS-a koji su protestvovali zbog njihove namjere da obilježavaju taj dan u Banjaluci . Nikšić je, na pitanje jedne novinarke da li je došao da provocira, odgovorio da su okupljeni koji su došli protestvovati “u zabludi”: “Partizani su porazili četnike. Žao mi je što su ovi ljudi u zabludi. Neko ih je prevario. Banja Luka je Bosna i Hercegovini, ne u Srbiji”, rekao je Nikšić. Novinarka je podsjetila Nikšića da se nalazi u “Republici Srpskoj koja ne priznaje ovaj praznik”. „Junački odgovor“ Alijinog oficira iz Konjica, probudio je sarajevsku čaršiju, pa su Nikšić i Konaković odmah pozvani da u večernjem terminu, na Face TV kod Senada Hadžifejzovića eglenišu malo o tom „porazu četnika“ i o Bosni koja je i „u Banjaluci“.
Naravno, da Srbima nije problem proslaviti događaj koji se održavao na prostoru gdje žive isključivo Srbi (Mrkonjić grad), i u kome su učestvovali sa dvotrećinskom većinom svih učesnika ZAVNOBiH-a. Svakako su, i pobjednici, antifašisti tj. partizani, bili gotovo samo Srbi, ali je neprihvatljivo, da taj praznik u Banjaluci slavi, vjerski i nacionalni duh neprijateljski orjentisan i suprostavljen svakoj logici tog „praznika“.
Današnji Bošnjaci, kao narodna zajednica, predstavljaju identitet koji se oblikuje u mnogim procesima koje diktiraju i djelimično upravljaju njima: vjerska hijerarhija moćnih diktatorskih, islamističkih društava i država (Saudijska Arabija, Turska i Iran), zatim, diplomatska mašinerija zapada (SAD, Velika Britanija i NJemačka) i na kraju unutrašnji vjerski i politički faktor (porodica Izetbegović, SDA, Islamska zajednica). Na unutrašnjem planu SDA predstavlja najmoćniji instrumenat oblikovanja kolektivnog identiteta Bošnjaka.
Prirodno je taj neartikulisani opšti i politički identitet zakoračio u blisku nacističku, prošlost tražeći vjerodostojan lik „sebstva“ u velikim ideološkim i vojnim konfrontacijama identifikujući se sa svim zapadnim ideologijama, državama i njihovim zločinima koje je tumači kao pobijede. Bošnjaci u globalnoj ideji nacizma i fašizma bili su tek zalutale, krvoločne ustaše sa fesom na glavi. Za rodonačelnika ideje i države ustaštva, koja je progutala Bosnu i Hercegovinu, muslimani su bili „cvijet hrvatstva“. Mašalah.
OD ZAVNOBIH-a, DO DŽAMAHIRIJE I PROTEKTORATA
Drugi svjetski rat, kao nastavak stare, davno ispričane priče, nije bio ništa drugačiji od svih ranijih ratova.
„Naša uža domovina, Bosna i Hercegovina, vidjela je više zla od fašističkih okupatora i njihovih slugu nego ma koja pokrajina Jugoslavije. Podli osvajač vješto je iskoristio teško nasljeđe prošlosti, ono nepovjerenje i otuđenost među narodima Bosne i Hercegovine, koje su podržavali svi protivnarodni režimi u Jugoslaviji, da raspiri šovinističku mržnju, da zakrvi narode, kako bi njima lakše vladao. Preko svojih ustaških plaćenika on je u Bosni i Hercegovini počinio takve zločine pred kojim blijedi sve ono što je Bosna i Hercegovina u svojoj teškoj istoriji vidjela. Za svega nekoliko mjeseci ubijene su u Bosni i Hercegovini na zvjerski način desetine hiljada Srba, popaljeni su njihovi domovi, rušene bogomolje, uništavano sve što je bilo srpsko. Ti zločini — fizičko istrebljenje Srba — činjeni su u ime »hrvatske Bosne«. S druge strane, četnici su, u službi okupatora, počinili bezbroj zločina nad nevinim musliman-skim i hrvatskim življem u ime »srpske Bosne«. Stvarno su i jedni i drugi služili i služe tuđinu, vršeći ono što je fašistički osvajač zamislio: fizičko istrebljenje naših naroda“, rekao je Rodoljub Čolaković, prvi izvjestilac, na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a, 25. novembra 1943. godine (kako tvrdi službena, politizovana istoriografija) ili, 26. i 27. 11.1943. kako tvrdi druga arhivska građa Ono što nije sporno je to, da su uz pozdravne govore ključnih ljudi Komunističke partije Jugoslavije, na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a podnesena dva referata i usvojena jedna Rezolucija. Prvi referat podneo je, Rodoljub Čolaković „Roćko“, partizan i narodni heroj, iz Bijeljine,; naslov referata je bio: „O spoljnoj i unutrašnjoj političkoj situaciji“, dok drugi referat „O značaju ZAVNOBIH-a“. na ovom zasjedanju, podnosi, Osman Karabegović, student, partizan i narodni heroj iz Banjaluke.
I bila su samo dva referata a jedini usvojeni dokumenat, sa šest zaključaka, predložio je sekretar Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, partizan i narodni heroj iz Mostara Avdo Humo u vidu „Rezolucije“ proistekle iz razmatranja „…unutarnje i vanjske politike…“.
U Rezoluciji (zaključcima) se između ostalog navodi: „…ovogodišnje velike pobjede Crvene Armije nad fašističkim hordama…“ (prva rečenica Rezolucije -zaključak br.1.); zatim: …narodi Bosne i Hercegovine ne žele više povratak starog stanja koje je i dovelo do naše nesreće…“ (prva rečenica i smisao zaključka br.2.); zatim, „…Narodi Bosne i Hercegovine, odriču, svako pravo tzv. Londonskoj vladi da ih predstavlja i govori u njihovo ime…“ (prva rečenica i smisao zaključka br. 3) ; zatim, „…Narodi Bosne i Hercegovine stvaraju, u zajednici sa ostalim narodima Jugoslavije, novu, demokratsku, federativnu Jugoslaviju slobodnih i ravnopravnih naroda…“ (prva rečenica i suština zaključka br.4); zatim, „…Danas narodi Bosne i Hercegovine, kroz svoje jedino političko predstavništvo, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja BiH, hoće da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, bude slobodna i zbratimljena BiH u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost, svih Srba, muslimana i Hrvata…“ (prva rečenica i suština zaključka br. 5.); te na kraju, „…Srbi, muslimani i Hrvati, čvrsto zbijeni oko ZAVNOBiH-a, uprkos svim poteškoćama, nastaviće u zajednici sa ostalim narodima Jugoslavije, svoju pravednu i opravdanu borbu do potpunog istjerivanja okupatora iz naše zemlje i uništenja svih njegovih pomagača.“ (integralan sadržaj, citat, Zaključka br. 6. Rezolucije ZAVNOBiH-a).
I to je bilo sve: ni riječi o reafirmaciji lažne državnosti o kojoj pjevaju sinovi i unuci, ustaša, domobrana i handžar divizionara u Sarajevui. Samo jugoslovenski antifašizam i jugoslovensko zajedništvo, kao garancija i onog bosanskog. Danas međutim svi rezultati antifašističke borbe i teškog rata su poništeni, a sa njima je nepovratno razorena i projekcija BiH kao zajedničkog prostora ( u okviru Jugoslavije), koja nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska. Ali, današnji protektorat BiH želi biti Bošnjački, iako Bošnjaka nije bilo ni u AVNOJ-u, ni u ZAVNOBiH-u.
Sarajevske i muslimanske elite su odbacile sve: AVNOJ i ZAVNOBiH, bratstvo-jedinstvo i ateizam, politiku Nesvrstanosti, pa i Tita, su protjerali iz istorije, sa ulica i trgova. Više Titovih ulica ima u Italiji nego u BiH; čak su i ime, muslimani odbacili i postali Bošnjaci,
Prema svjedočenju vrhovnog komandanta NOB-a maršala Josipa Broza Tita iz maja 1944. godine, koje je iznio u tadašnjem London Timesu, postotak muslimana u partizanskim jedinicama bio je 2,5 posto. A Bošnjaka nije bilo ni u partizanima ni na mapi Balkana.
