HRONOLOGIJA OBMANA: Ko će kasnije u EU – BiH, Srbija ili Ukrajina?

0
105

Piše: Saša Bižić

Nedavna posjeta predsjednika Evropskog savjeta Šarla Mišela Beogradu, a zatim i BiH, prvenstveno će biti zapamćena po njegovoj konzumaciji ćevapa sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem i gradonačelnicom Sarajeva Benjaminom Karić. To već dovoljno govori o stanju takozvanih evropskih integracija na prostoru Zapadnog Balkana.

Jeste, stigao je formalno najviši zvaničnik EU, u pauzama između šaljivih poređenja specijaliteta sa obe strane Drine, da ponešto prozbori i o oficijelnom povodu dolaska. Međutim, osim novih jezičkih egzibicija, na tragu glavnog ideologa jugoslovenskog socijalizma Edvarda Kardelja, Mišel nije ponudio baš mnogo materijala za koji bi mogli da se uhvate političari u regionu, vazda gladni briselskih sintagmi korisnih za kasnije isprazne medijske nastupe.

Ovog puta, to je bila nevjerovatna konstrukcija o „ubrzavanju proširenja kroz postepeno pristupanje“. A iza te kontradiktorne formulacije ne krije se ništa specijalno. U stvari, riječ je o zamisli da se zemljama-kandidatima za članstvo u EU omogući da, nakon zatvaranja pojedinih poglavlja u pregovaračkom procesu, učestvuju u radu Unije u apsolviranim oblastima. Ali, bez prava glasa, dakle, kao puki posmatrači.

Šta to znači sa stanovišta onih adresa koje je Mišel posjetio u proteklim danima, dakle, Srbije i BiH, a indirektno i Republike Srpske? Gotovo ništa, jer je u pitanju gest sa jednakom težinom poput posjete srednjoškolske ekskurzije određenoj važnoj instituciji, uz pravo da se izvjesno vrijeme sa galerije posmatraju dešavanja u sali, ali i obavezu da se došaptavanjem ne remeti ambijent „visokog doma“. Realno, niko ne bi imao koristi od takvog eksperimenta – ni kreatori, jer bi im neželjeni gosti, čak i kao statisti, bili teret u ionako sporim procedurama odlučivanja, ali ni konzumenti, pošto bi svaki pokušaj da iznesu vlastiti stav, po svemu sudeći, izazvao reakcije u vidu pogleda na sat i diskretnog podsjećanja na činjenicu da ipak pripadaju publici, a ne punopravnim akterima.

Nepostojeći aplauz

Ukoliko je već tako, koji izraz u jeziku Srba i ostalih Južnih Slovena najpreciznije opisuje odnos EU prema ovom prostoru? Možda „obmana“, jer upravo taj termin solidno definiše aktuelnu politiku Brisela prema Balkanu, ako se uzme u obzir to da, realno, ne postoje nikakve ozbiljne perspektive članstva za preostale zemlje van Unije u regionu.

Sa stanovišta Republike Srpske, takav utisak dodatno pojačava i već pomalo zaboravljena odluka EU o sankcijama, odnosno o stopiranju finansiranja projekata vrijednih 600 miliona evra, usvojena na sastanku ministara spoljnih poslova Unije u drugoj polovini februara, neposredno uoči rata u Ukrajini. Nepotrebno je takvu situaciju posmatrati kroz prizmu sporenja vlasti i opozicije u Srpskoj, jer je riječ o nizu događaja povodom kojih je postojala široka saglasnost u parlamentu RS.

Prva karika u tom lancu bilo je imenovanje Kristijana Šmita za visokog predstavnika, mimo svih dotadašnjih procedura, poštovanih na međunarodnoj sceni u prethodnim slučajevima. U Banjaluci je uslijedila reakcija koju su u Sarajevu i Briselu rutinski okarakterisali kao „blokadu državnih institucija“, a na ovoj drugoj lokaciji posegli su i za već pomenutom mjerom u vidu zavrtanja finansijske slavine. Na stranu činjenica da, zbog znamenite srpske političke dosljednosti, od „blokade“ tokom par mjeseci nije ostao kamen na kamenu. Ali, niko nije primijetio da su u Briselu pozdravili puzeći „pragmatizam“ RS, pošto se takav aplauz nije ni desio, a odluka o sankcijama ostala je na snazi.

Ništa sporno, i treba da bude tako, jer je riječ o „sponzorstvu“ kakvom bi najviše pristajala reakcija predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića na nedavnu „prijetnju“ jednog švedskog evroposlanika – da će se i Zagreb slično provesti ako nastavi sa eksperimentima poput povezivanja prijema dvije nordijske zemlje u NATO sa izbornom reformom u BiH. Međutim, bizarno je poslije svega toga slušati Šarla Mišela kako u Sarajevu i Beogradu razrađuje novu mantru o „proširenju“ i „pristupanju“ koje će istovremeno biti i „ubrzano“ i „postepeno“?! I ne bi nikog u prostorijama sa ovim birokratom da ga upita – gospodine, objasnite kako je moguće da se automobil u identičnom trenutku kreće i 200 kilometara na sat, ali i da kazaljka pored volana ne prelazi broj 30? I zbog čega Brisel navodno i dalje žarko želi u svom članstvu BiH, čijoj polovini namjenjuje sankcije, mada je povod za takav čin već zaboravljen i deplasiran?

Ismijani i odbačeni

Ni u ostalim dijelovima našeg regiona nisu ništa bolji efekti specifične vrste humora iz Brisela – zasnovanog na stalnim ucjenama, uz „protivuslugu“ u vidu maglovitog obećanja članstva. O tome, ako ništa drugo, svjedoče karijere političara čija je čitava agenda, bar u proteklih deset godina, bila zasnovana na bespogovornom izvršavanju direktiva EU. Gdje je danas Zoran Zaev, koji je zbog ciničnih „pohvala“ iz glavnog grada Belgije bio spreman da se odrekne čak i imena vlastite države, uprkos porazu njegovog plana na referendumskom izjašnjavanju građana neželjene „Sjeverne Makedonije“? Možda će „znalci“ reći da je ostao siva eminencija u Skoplju, ali, čak i da jeste tako, što je sve manje vjerovatno, samo je pitanje vremena kada će nasljednik Dimitar Kovačevski presjeći i posljednje veze sa nekadašnjim mentorom, prethodno ismijanim i odbačenim u briselskim laboratorijama.

Ništa bolje nije prošao ni Boris Tadić, pa se sada niko u Briselu ne uzbuđuje zbog saznanja da bivši predsjednik Srbije vodi marginalnu strančicu, nemoćnu da na izborima pređe čak i sniženi cenzus od tri odsto. On je samo još jedna potrošena figura koja je sve nade bacila na jednu kartu, a danas mu niko iz EU ne nudi ni fotelje u raznim strateškim tijelima, sa fiktivnim uticajem, ali realnim privilegijama, kao utješnu nagradu za ranije pregalaštvo. Čak je i „vrijednost dionica“ Mila Đukanovića, najdugovječnijeg balkanskog vladara, značajno opala u ovim krugovima, pa je poslije par briselskih, a naravno i vašingtonskih „dašaka svježeg vjetra“, nevoljno morao da podijeli vlast, prvo sa dezorijentisanim Zdravkom Krivokapićem, a zatim sa samouvjerenim Dritanom Abazovićem, što mu ne tako davno ne bi palo na pamet.

Naravno, nikoga u RS ne treba da uzbudi Đukanovićeva „tužna sudbina“, međutim, bar nekoga u strukturama odlučivanja morala bi da zabrine ta inercija besmislenih pregovora o „integracionim procesima“, u situaciji kada sa druge strane tog stola već odavno stižu tek isprazni motivacioni govori. Njihov sadržaj se tokom godina mijenjao, a u posljednjim nedjeljama i mjesecima moguće je vidjeti nadmetanje u disciplini smišljanja što bizarnijih ideja o tome šta bi Brisel trebalo da učini sa nesrećnicima koji već decenijama vape za članstvom u njihovom elitnom klubu.

Istočne granice

Pa je tako bivši premijer Italije Enriko Leta lansirao zamisao o „konfederaciji“ EU sa još devet zemalja, pri čemu je imao u vidu Ukrajinu, Moldaviju i Gruziju, te još šest država Zapadnog Balkana – BiH, Srbiju, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju, Albaniju i, je li, „Kosovo“. Ovi vječni kandidati stupili bi u navodnu labavu asocijaciju sa blokom od 27 članica EU, samo nije jasno po čemu bi se to razlikovalo od aktuelnog stanja, osim po činjenici da je smišljen originalan naziv za okolnost u kojoj tužna devetočlana ekipica od jezgra sa 27 naručilaca dobija samo liste obaveza, ali ne i bilo kakav spisak makar i minimalnih prava.

Šta, u stvari, znače ideje poput ove italijanske egzibicije, postalo je jasnije kada je predsjednik Francuske Emanuel Makron to nazvao „Evropskom geopolitičkom zajednicom“, a nedavni gost BiH i Srbije, Valonac, odnosno belgijski Francuz Šarl Mišel, sa ushićenjem ponovio riječi svog moćnog sunarodnika. Bilo je tragikomično pratiti reakcije političara i analitičara sa prostora bivše Jugoslavije, spremnih da Makronovu teoriju u startu odbace kao projekat „koji se ne odnosi na nas“. Biće da se ipak odnosi, ali je kompletan Zapadni Balkan u novom odnosu snaga velikih sila postao toliko nebitan da nije ni pomenut. A jesu, recimo, označene granice takve (ne)suđene EGZ, pošto je Makron govorio, a Mišel ponavljao da ona treba da se proteže od Rejkjavika i Osla pa sve do Jerevana, Bakua i Ankare.

Još grotesknije djeluje ona vrsta odbacivanja u redovima balkanskih vjernika u punopravno članstvo u EU zasnovana na tezi da Makron, zaboga, nije nikakav funkcioner Unije, pa veću težinu, u tim šarlatanskim vizurama, ima Ursula fon der Lajen, nego tamo neki Emanuel. Ma koliko u ovom momentu bio individualno najuticajniji tumač zapadnih namjera sa istočne obale Atlantskog okeana, nakon povlačenja Angele Merkel sa javne scene.

Kada pominju glavne gradove Jermenije, Azerbejdžana i Turske kao najudaljenije istočne tačke najavljene EGZ, Makron i Mišel jasno označavaju prioritete, ne samo Pariza, već i Brisela, i to bar u periodu od narednih pet, ako ne i 10 godina. Dakle, važan je rat u Ukrajini u kojem je Zapad jasno zauzeo stranu, podržavajući Kijev protiv Moskve. Samo, ta „podrška“ ne podrazumijeva nikakvo članstvo Ukrajine u EU, kako se brzopleto najavljivalo u danima nakon početka sukoba 24. februara, pa Makron danas ležerno najavljuje da će se o toj temi ozbiljnije moći razgovarati tek za 15 ili 20 godina. Do tada, prema ovom rezonu, ne bi bilo loše da Jermeni, Azeri i Turci, ma koliko prvi bili sukobljeni sa drugim i trećim i obrnuto, preuzmu ulogu „malih Ukrajinaca“ i bar uvedu sankcije Rusiji, ako već nisu spremni da ginu za tuđe interese, poput sljedbenika Vladimira Zelenskog.

Problem autorstva

„Sankcije Rusiji“ su jedino pitanje prema kojem je Šarl Mišel prilikom posjeta Beogradu i Sarajevu pokazao istinski entuzijazam. Milje iz kojeg on dolazi u ovom trenutku je prvenstveno zainteresovan samo da izgradi neprobojni zid oko Rusije, a u takvom projektu sa sumanutim kontinentalnim, pa i globalnim ambicijama, ne smije biti rupa, makar one dolazile sa po svemu marginalizovanog Zapadnog Balkana. Zbog lakomislenih zvaničnika Srbije i BiH – a njih nikada nije manjkalo na obe adrese – mogla se čuti i pokoja floskula o beskonačnom „putu ka EU“, ali isključivo u vidu takozvanih „igraonica“. Znači, postavke te retorike su sljedeće – nekad i negdje ćete i ući u famoznu Uniju, ali, pošto niko od nas neće doživjeti takav momenat, zabavljajte se regionalnim imitacijama EU. Ipak, čak ni takav „duplikat“ nije prihvatljiv ako je osmišljen na lokalnom terenu, pa „Otvoreni Balkan“ ne može proći, a „Berlinski proces“, mada počiva na istom konceptu, zbog njemačkog autorstva nije problem.

A upravo je histerična rusofobija sa zapadnim predznakom samo uvećala sve nedoumice koje već odavno tinjaju među građanima Republike Srpske i Srbije. Pri tome, treba reći da je ova skepsa prema vesternizaciji uglavnom bila usmjerena prema NATO-u, dok je EU znatno bolje prolazila u istraživanjima javnog mnjenja. Međutim, posljednje ozbiljnije ankete kojih, doduše, nije bilo u RS, ali jeste s druge strane Drine, pokazuju da se i to klatno pomjerilo, te da je broj onih koji podržavaju članstvu u Evropskoj uniji prvi put nakon dužeg vremena manji od protivnika te ideje. Čak ni privrednici ne pokazuju više nekadašnju otvorenost prema približavanju Briselu, pošto su se u nizu situacija uvjerili da u takvoj relaciji uglavnom mogu da očekuju pravila igre koja favorizuju svaku poslovnu inicijativu sa Zapada, namijenjenu balkanskim „urođenicima“, dok pokušaji prodora u suprotnom smjeru nailaze na teško premostive prepreke.

Bez obzira na decenije forsiranja iluzije da će članstvo u EU, maltene, omogućiti svakom građaninu Zapadnog Balkana da, bez ikakvog rada i napora, iz tamošnjih fondova dobija bar 10.000 evra mjesečno, od ove fatamorgane nije ostalo skoro ništa. Osim jedne naglašeno militarizovane Unije koju, umjesto nonšalantnog Šarla Mišela, sada mnogo više simbolizuju osobe poput Roberte Metsole i Sane Marin. Prva je Maltežanka i predsjednica Evropskog parlamenta, druga premijer Finske, a zajedničko im je to da su u bliskoj prošlosti posjetile Vladimira Zelenskog u Kijevu, obučene u stilizovane majice sa kratkim rukavima, poput vojničkih, kako bi na tragikomičan način pokazale solidarnost sa identičnim imidžom predsjednika Ukrajine.

Majorizacija umjesto konsenzusa

Kada krenu na samit EU u Briselu, zakazan za 23. i 24. jun, čiji je prvi dan rezervisan, između ostalog, i za druženje sa balkanskim liderima na marginama ovog skupa, političari iz regiona bi znatno ojačali vlastitu reputaciju među domaćinima ako bi se uklopili u takav modni trend. Ukoliko se ne prilagode ovoj estetici, mogu bar da iz blizine oslušnu šta su dominantne teme na skupu oko kojeg će kružiti. A tu će, osim ključne rasprave o mobilizaciji svih kontinentalnih resursa za obračun sa Moskvom, biti prostora i da se razradi glavni zaključak famozne Konferencije o evropskoj budućnosti. Zbog onih kojima je taj proces promakao, nije na odmet reći da je riječ o par godina dugom razmatranju raznih modela transformacije EU, vođenom unutar svih ideoloških grupacija u Evropskom parlamentu.

Kao najvažnija novotarija, iskristalisao se plan uskog jezgra moćnika o ukidanju obaveznog konsenzusa pri svakom bitnijem odlučivanju unutar Unije. Dakle, ako to prođe, a vrlo je vjerovatno da hoće, EU će umjesto jednoglasja imati na sceni natpolovičnu većinu kao budući mehanizam. U takvom ambijentu, nikakvu težinu neće imati riječ niza manjih zemalja koje već jesu među 27 članica, a pogotovo će biti nevidljivi kukavni Balkanci, ukoliko u nekakvoj nategnutoj teoriji, kroz par decenija budu primljeni u ovo društvo, čiji su stratezi opsjednuti majorizacijom.

Dok budu gledali lidere iz regiona na fotografijama i TV snimcima iz Brisela u drugoj polovini juna, građani RS će nakratko dobiti povod da se zapitaju – a šta je alternativa, ako ne idemo ka EU? Ko će nam pomoći da se izborimo sa korupcijom ili da dostignemo bolji životni standard, kada je već jasno da imamo političke elite koje se smjenjuju, ali se ne približavaju ni za milimetar tim ciljevima?

Logika smislenog odgovora na tu dilemu je neumoljiva, a formulisana je u riječima jednog znamenitog rok autora, prije par godina ovjenčanog Nobelovom nagradom za književnost, koji je svojevremeno objašnjavao da ne želi da bude nikakav „mesija“. „Ljudi stalno očekuju da im kažem nešto pametno. Međutim, toga više nema, od sada morate da se sami snalazite“, cinično je zapazio on. Isto važi i za balkansku uzaludnu zagledanost u Brisel – ako ovdašnja društva vlastitim naporima mogu da se izbore sa najdrastičnijim anomalijama, sjajno, a ukoliko to nisu u stanju, onda i zaslužuju da propadnu.

Za početak, veliki pomak bila bi situacija u kojoj je njihovim političkom predstavnicima jasno da 23. juna uopšte ne idu na samit Evropske unije. Jer, nakon 24. februara ove godine, vrh EU je skinuo sve maske s lica, dajući do znanja svakom ko hoće to da vidi, da je riječ o strukturi koja je tek – NATO u civilu.

Ostavite komentar