Kako antisrpska histerija u dijelu medija FBiH ne jenjava, nužno je još ponešto objasniti o razlici između propagandno-metafizičkog pojma “zazivanje rata” i stvarnog, organizovanog i kontinuiranog rada na radikalnim i revolucionarnim promjenama u Bosni i Hercegovini, Evropi i svijetu, u što je svjesno uračunat i rat. Taj čin vidljiv je u ideji i praksi bosanskohercegovačkih islamista čiji je najistaknutiji i najpoznatiji predstavnik svakako bio Alija Izetbegović.
On je još tokom Drugoga svjetskog rata, kao mladić, pristupio Mladim muslimanima, organizaciji koja je bila političko krilo Handžar divizije i čiji su ciljevi objavljeni početkom devedesetih u istoimenoj knjizi Senada Trhulja. Prvi cilj bila je ideološka izgradnja, drugi stvaranje organizacije, treći stvaranje islamske sredine odnosno okruženja, četvrti cilj bio je “političko oslobođenje i ujedinjenje islamskog svijeta u jednu državu ili savez država” (umet), i konačni peti cilj bilo je osnivanje islamskog poretka odnosno uređenje društvenog života na temelju Kurana i hadisa.
U brošuri koju su Mladi muslimani štampali neposredno poslije Drugog svjetskog rata, u vrijeme kada je Izetbegović već bio uticajan član te organizacije, utvrđen je i način na koji je planirao ostvariti cilj: “Plamen će obuhvatiti cijeli svijet, okaliti ga i preporoditi, sagoriti ono što nije valjalo i povesti ga novim putem, koji mu je i namijenio njegov Stvoritelj.”
Heroj turske serije koja je prije par godina snimljena o Aliji Izetbegoviću i njegov saborac Hasan Biber, objasnio je te 1949. godine istražiocima šta to u stvari znači: “Uskoro će rat – pokret za oslobođenje obuhvatiti cijeli svijet u kom ratu će se cijeli svijet preporoditi, u kom ratu će se uništiti sve što nije islamsko tj. uništiće se svi režimi u zemljama koji su u suprotnosti s islamom. Ovo se odnosi i na našu zemlju tj. u našoj zemlji će se u tom ratu uništiti današnji poredak koji je bio potpuno protivan našim principima.”
Nakon što je odležao tri godine u zatvoru, Izetbegović se primirio, školovao uz rad, ali i u tajnosti nastavio da radi na ostvarenju barem prvih ciljeva organizacije. Na ruku mu je išao i razvoj događaja u svijetu. Naime, u jeku izraelskih napada na Egipat, u septembru 1969. godine u Maroku je osnovana međunarodna, samostalna politička organizacija muslimanskih zemalja, nazvana Organizacija islamske konferencije (OIK).
Bio je to početak organizovanije, aktivnije, šire i svestranije prisutnosti političkog islama u međunarodnoj politici. Veliki podsticaj dala mu je islamska revolucija izvedena u Iranu 1979. godine.
Iako je u prvom redu vjerska, ta je organizacija i ideološka, gospodarska i kulturna organizacija islamskih zemalja, u skladu sa idejom kako islam nije religija, u onome smislu u kojem se taj pojam koristi u zapadnom iskustvu, već u prvom redu pogled na svijet, i ideologija, odnosno koncepcija uređenja društva. Naglašeno je da će sjedište OIK-a biti u Džedi, sve do “oslobođenja” Jerusalima, gdje će se sjedište preseliti.
Na zasjedanju održanom u Taefu (Saudijska Arabija) održanom u januaru 1981. primjećeno je neobično interesovanje OIK-a za muslimanske manjine u svijetu, odnosno u zemljama koje ne pripadaju islamskoj zajednici država.
Posebno je naglašen interes za muslimanski (turski) dio Cipra, te je odlučeno da se tamošnjoj muslimanskoj zajednici pomogne moralno i materijalno. Na konferenciji OIK-a u Nigeru u avgustu 1982. usvojena je rezolucija kojom se zahtijeva praćenje i izučavanje položaja muslimana u zemljama koje nisu članice OIK-a.
U tom kontekstu pomenut je i položaj muslimana u Jugoslaviji (BiH, Sandžak i Kosovo I Metohija). U isto vrijeme na jednom savjetovanju u organizaciji OIK-a u Kairu, o zadacima “političkog islama”, pričalo se i o islamu u Jugoslaviji.
Rečeno je da bi aktivacija islama u Jugoslaviji omogućila ili barem olakšala “prodor među muslimanske manjine na Balkanu i zajednice u zapadnoevropskim zemljama”
Jugoslovenske obavještajne službe pratile su rad OIK-a, ali i islamista u zemlji. Kad su osjetile opasnost, vlasti su reagovale u septembru 1983. hapšenjem Alije Izetbegovića i grupe njegovih saradnika, kojima se četvorici krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina, sudilo kao pripadnicima ilegalne organizacije Mladi muslimani.
Optužnica se zasnivala isključivo na Izetbegovićevom spisu poznatom kao Islamska deklaracija, u kojem je iznijeo principe islamskoga pokreta. Osuđen je na 14 godina zatvora, a cijela grupa na ukupno 90 godina zatvora.
U završnoj izjavi svoje odbrane Izetbegović je rekao: “Bio sam musliman, i to ću i ostati. Osjećao sam se borcem za stvar islama u svijetu i tako ću se osjećati do kraja života. Jer islam je za mene bio drugo ime za sve što je lijepo i plemenito i ime za obećanje ili nadu u bolju budućnost muslimanskog naroda, za njihov život u dostojanstvu i slobodi, jednom riječju za sve ono za što je po mojem uvjerenju bilo vrijedno živjeti.”
Ta je izjava bila potpuno u skladu sa osnovnim vrijednostima i ciljevima organizacije Mladi muslimani kojoj se Izetbegović još davno zakleo i zbog čijih ideja je već jednom robijao.
Pušten je u novembru 1988, a ubrzo je započeo sa osnivanjem muslimanske stranke koja je predstavljena na konferenciji za štampu 27. marta 1990. u Sarajevu.
Nazvana Strankom demokratske akcije, i predstavljena je kao “stranka građana Jugoslavije koji pripadaju muslimanskom kulturno-istorijskom krugu”.
Izetbegovićeva politika zasnivala se na ujedinjenju bosanskohercegovačkih islamista, muslimanskih odnosno bošnjačkih nacionalista i dojučerašnjih komunista muslimanskog porijekla.
Alija se nije mogao olako da označi etiketom nacionaliste kao druge vođe nacionalnih stranaka ili skoro cijele političke elite komšijskih država, posebno zbog toga što je on bio islamista.
To je uveliko u to vrijeme, u datim okolnostima zbunjivalo zapadne diplomate i analitičare koji su na prostoru bivše Jugoslavije imali posla uglavnom sa nacionalistima. U njihovim očima nacionalizam je tada izgledao puno veći i ozbiljniji problem od islamizma, posebno onima koji su o islamu, njegovim ciljevima i načinu borbe znali malo ili skoro ništa.
Zato su neke izjave zataškane, a neke druge su prenaglašene ili čak falsifikovane.
—————————————————————————————————————————————
Jer, jedan svijet sa 700 miliona ljudi i ogromnim prirodnim izvorima i na geografskoj poziciji prvog reda, koji je nasljednik kolosalnih kulturnih i političkih tradicija i koji je nosilac žive islamske misli, taj svijet ne može dugo ostati u položaju najamnika. Ne postoji sila koja bi mogla spriječiti novu muslimansku generaciju da ne učini kraj tom nenormalnom stanju. S ovim uvjerenjem mi objavljujemo prijateljima i neprijateljima da su Muslimani odlučili sudbinu islamskog svijeta uzeti u svoje ruke i taj svijet urediti po svojoj zamisli.
Narod, kao i pojedinac, koji je prihvatio Islam nesposoban je da nakon toga živi i umire za bilo koji drugi ideal. Nezamislivo je da se Musliman žrtvuje za bilo kakvog cara ili vladara, ma kako se on
zvao, ili u slavu neke nacije, partije ili čega sličnog, jer po najjačem islamskom instinktu on u ovome prepoznaje jednu vrstu bezboštva i idolatrije. Musliman može ginuti samo s imenom Allaha i u slavu Islama ili bježati sa bojnog polja.
Alternativa je jasna: ili kretanje u pravcu islamske obnove ili pasivnost i stagnacija. Za muslimanske narode treća mogućnost ne postoji.
—————————————————————————————————————————————
Alija Izetbegović je na predizbornom skupu SDA u Velikoj Kladuši 15. oktobra 1990. rekao i sljedeće: “Dakle, imamo dva izlaza, ili da zajednički u miru, sporazumno, gradimo građansku republiku od Bosne i Hercegovine ili da ovdje imamo građanski rat.’
Takve i slične prijetnje ponavljao je više puta, u početku na stranačkim skupovima a kasnije i u Skupštini BiH. Mogli bismo reći – čudna logika – sporazumno, ali kako mi hoćemo inače ćemo zaratiti!
Međutim, onaj ko se više informisao o kontinuitetu mladomuslimanske ideje, nije se čudio.
Rijetki su primijetili da Alija na skupovima govori o “građanskoj državi” po cijenu rata, a istovremeno podstiče nacionalnu homogenizaciju muslimana, a paralelno sa tim distribuiše “Islamsku deklaraciju” u kojoj, na samom početku, piše: “Narod, kao i pojedinac, koji je prihvatio islam nesposoban je da nakon toga živi i umire za bilo koji drugi ideal” – što svakako uključuje i ideal “građanske države”.
Izetbegović je skoro 50 godina držao slovo, najprije u uskom krugu istomišljenika, a zatim javno s govornica širom BiH i svijeta. Nakon toga se dohvatio oružja, a zatim zatražio pomoć islamskih zemalja.
Pristigli su mudžahedini sa svih strana svijeta; neki su ratovali, neki držali slovo, većina i jedno i drugo, ali stvarni cilj njihovog sveukupnog djelovanja, danas je to sasvim jasno, bio je iz osnove promijeniti tadašnje muslimane u BiH ali i samu BiH.
I ono malo “građanskog” što je postojalo u BiH ustuknulo je pred uraganom islamizacije, a zatim nestalo u plamenu rata i društvenih podjela koje je rat donio.
Ono što nikada ne smijemo zaboraviti jeste da je ova deklaracija propagirana u vrijeme kada je Bosna i Hercegovina bila na ivici ratnog sukoba.
Jer kako će nešto pomoći očuvanju države i izgradnji mira, nego otvoreno isključivanje svih ostalih religija u zemlji?
Šta to znači? Pa, jednostavno rečeno, to znači da bilo ko, ko se ne slaže sa islamom, nije dostojan niti ima pravo i slobodu u izražavanju sopstvenih stavova.
Zvuči vam paradoksalno? Pa, to je zato što i jeste čisti paradoks.
Bošnjaci pričaju o suživotu, toleranciji, demokratiji a ustvari su dio društva koje ne ostavlja mjesta za slobodu, različitost i jednakost, jer da je suprotno, da zaista poštuju ljudska prava, ovaj dokument bi ostavili iza sebe kao tragičan primjer prošlosti.
