Za Branu Vučetića, iz bratunačkog sela Bjelovac, čulo se na svim meridijanima. Ne njegovim izborom i voljom.
Nekada se o njemu pričalo kao o dječaku kojem je u napadu muslimanske vojske ubijena cijela porodica i koji je preživio logor. Danas, kao odraslom čovjeku koji prenosi priču i istinu o stradanju svoje porodice, rodbine i komšija.
Sa devet godina u jeku rata, u jesen 1992. godine uništeno mu je djetinjstvo. U septembru te godine poginula mu je majka, a otac i tada 17-godišnji brat Milenko ubijeni su na kućnom pragu.
“Majka mi je poginula, nažalost, prije tog stravičnog napada na moje selo, 16. septembra 1992. godine. Izgubila je život u jednoj zasjedi, u selu Zalužje, u kombiju. Taj kombi je prevozio hranu i civile. Moja majka je bila među 15 ljudi koji su bili u kombiju, osam je ubijeno taj dan. Sedmoro je ranjeno”, rekao je Vučetić.
Poslije samo tri mjeseca, kako dodaje, ostao je bez cijele porodice. Izgubio je oca Radovana i brata Milenka, koji je imao samo 17 godina.
“U stravičnom napadu na moje selo 14. decembra 1992. godine izgubio sam oca i brata. Samim tim celu porodicu i ostao sam sam. Samo za taj dan u napadu život je izgubilo 68 žitelja Bjelovca”, kaže Brano za RT Balkan.
Tog dana, kada je ostao sam, zaklon i spas Brano je potražio u kući svojih komšija Filipovića. Baka Dostana Filipović, njena snaja Mira i dvoje unučadi tada trogodišnja Olivera i Nemanja koji je imao sedam mjeseci, bili su mu ruka spasa.
“Kad su pobili sve živo oko kuće, bukvalno su i životinje ubijali, ubili su kokoške, svinje, sve. Onda su prišli našoj kući i znali su da postoji još neko u kući, pozvali su nas da se predamo. Mi smo bili u strahu i znali smo ako se predamo da će nas vjerovatno ubiti. Od tog straha, nismo se predali. Haos je bio u kući, to je horor. Mala djeca su bila preplašena, čuje se pucnjava, pucaju, već gore kuće. To može da se opiše samo u nekom filmu. Pokušavali smo djecu da smirimo, ja sam bio pun straha. Kad smo se oglušili o dozivanja da se predamo, bacili su nam dvije bombe. Jedan od tih bombi je mene i Miru Filipović ranila. Imamo i dan danas posljedice, ja imam preko 20 gelera u tijelu”, ispričao je Vučetić za RT Balkan uoči obilježavanja 33. godišnjice stradanja Srba u Podrinju.
Iz kuće Filipovića, ranjene i izmrcvarene, muslimanski vojnici odveli su ih u logor u Srebrenici. Tamo su proveli 56 dana, u neljudskim uslovima, bez medicinske pomoći, proživljavajući torturu koje se Brano nerado prisjeća.
Filipovići i Brano živi su dočekali razmjenu 8. februara 1993. godine. Sliku spajanja Slavoljuba Filipovića sa djecom, suprugom i majkom kaže pamtiće cijeli život kao najsrećniji, ali i najtužniji događaj u životu.
“Sjedio sam sam tamo i pitao sam Slavoljuba gdje su mi tata i brat. On je odmahnuo glavom, kao nisu živi. Za mene je tad nestao svijet. Srušilo se sve. Ali, uz pomoć Boga, nekih prijatelja i rodbine uspio sam da doguram do ovog trenutka”, rekao je on.
“Poslije tog trenutka, kad sam saznao da sam ostao sam. Nisam imao gdje, izašao sam na ulicu i slučajno, jedan čiča iz Bjelovca je, tu je bila komanda, pa je naišao i prepoznao me je i rekao mi je: ‘Gde idemo sad?’ Samo sam plakao. Razmišljao sam da nisam trebao da ostanem živ”, ispričao je.
Sudbina i život su imali druge planove, čiča koji ga je našao odveo ga je do Braninih tetke i teče. Poslije su brigu o njemu preuzeli i ujak i ujna. Zbog preživljene torture u logoru, Brano je zaboravio da čita i piše. Učio je da živi život bez majke, oca, brata, vidao je svoje tjelesne i psihičke rane.
“Jako je teško živjeti i nositi taj krst na leđima. Da nemaš nikoga, da tvoji rođendani nemaju smisao. Da pubertet ti nosi još jednu dodatnu težinu, kad vidiš okupljanja. Najteži dani su bili kad je moja slava Sveti Nikola, Božić, Vaskrs. To su mnogo teški dani za mene i dan danas su. Opet kažem, imam porodicu nadomjestio sam sve to. Moja životna pobjeda bila je da ostanem psihički dobar, da zasnujem porodicu. Moj smisao i moja želja bila je da zasnujem porodicu, to sad imam. To me vratilo u neki novi život. To je moj smisao života, moja ljubav, najiskrenija, najčistija. Imam ćerku Rašku (4) i Vukana (8). Oni su ti koji me guraju dalje”, kaže.
Iako zagledan u svoju i budućnost svoje porodice, sjeta i tuga u očima, Brane Vučetića zauvijek će biti svjedok onoga što je preživio. Iza te sjete i tuge, žive su slike njegovih najmilijih – brata, majke i oca, dana provedenih u logoru.
Živa je i želja da odgovorni za ubistva, pokolj, paljenje sela Bjelovac odgovaraju.
in4s.net
