Foto: RTRS
Piše: Goran Bubić
Plemenitu ideju Imanuela Kanta da je cilj međunarodnog prava vječni mir među narodima (državama) njegov sunarodnik g. Šmit, sa saučesnicima, podstreknut od bivšeg ambasadora Marfija, stropoštao je u sebičan cilj – vječni nemir u BiH. Kao pouzdan alat da on, i nepotvrđen od SB UN, nikada ne napiše izvještaj, i to baš SB UN, da je OHR nepotreban BiH i da treba da bude zatvoren/ugašen.
Ovakvo driblanje BiH od Evropljana, sa nerealnim ciljem da birokrata i/ili birokratija dokinu sami sebe, protivi se zdravoj logici. Posebno u okolnostima kada nezaposlen njemački bivši ministar u statusu “na raspolaganju” dobije više materijalne i druge blagodeti, daleko iznad ministarskih u svojoj državi. Iako nelegitiman, on je i zakonodavac i sudija (pravosuđe BiH slijedi “upute OHR-a”), a nikome ne odgovara ni za šta. Ne snosi odgovornost za ovu društvenu entropiju koju je proizveo u BiH. Nažalost, sve ovo radi uz aktivnu pomoć domaćih političkih predstavnika iz FBiH, s motivom da time brane/jačaju BiH (“veži konja gdje ti aga kaže”, makar i lažan aga).
Snishodljivost
U istoriji postoje brojni primjeri odbrane naroda i države ili bar pokušaj odbrane, ne ratom, već snishodljivošću, nepružanjem otpora stvarnom spoljnom neprijatelju.
Primjer u Vizantijskom carstvu je “danak za mir” Avarima, zatim predaja Butana engleskim imperijalistima 1865, Višijev režim u Francuskoj, predaja Sudeta Njemačkoj 1938. godine od strane Čehoslovačke, pristanak na okupaciju Japana 1945-1952. Nažalost, ova snishodljivost u BiH od političkih predstavnika u FBiH je neiskrena jer nije usmjerena prema stvarnom, prijetećem neprijatelju BiH. Suštinski je usmjerena protiv konstitutivnog dijela BiH – Republike Srpske, krivično-pravnim napadom na njene ustavne institucije, krivičnim progonom tri predsjednika. A organizam se, u pravilu, ne može odbraniti tako što se napadaju dijelove tijela. Osim ako ovi snishodljivi nazovibranitelji BiH ne misle na amputaciju. Valjda ne misle iako na ovaj način pucaju u noge BiH.
Pravo na samopomoć
U vezi sa novom istragom ovdje ne analiziramo konkretnu sadržinu usvojenih zakona u Narodnoj skupštini Republike Srpske za koje je krnji/nepopunjeni Ustavni sud BiH promptno izdao privremenu mjeru prije konačne odluke o ocjeni ustavnosti.
Raspravljamo o načelnom pitanju ima li Republika Srpska, preko svojih ustavnih predstavnika, pravo na dozvoljenu samopomoć cijeneći sve okolnosti sadašnje političko-pravne situacije? Većina stručne pravne javnosti o sadašnjoj situaciji uglavnom ćuti, a oni rijetki koji se javljaju rješenje tridesetogodišnjih nagomilanih problema koji su kulminirali “zakonodavstvom” g. Šmita vide u instrumentima krivičnog prava. Ne može se političko-ustavna kriza tako riješiti. I to ne institutima krivičnog prava u pravom značenju te riječi, dakle procesuiranjem na bazi inkriminacija usvojenih od strane Parlamentarne skupštine BiH, kao jedinog ustavnog zakonodavca na nivou BiH, već instrumentima neprava g. Šmita.
Koliko je danas neprihvatljiva inkvizicija zbog “ipak se okreće”, toliko će sutra biti razumljivije koliko je bilo apsurdno osuditi predsjednika Dodika na osnovu krivičnog djela “Kristijan Šmit”. S tim što su inkvizitori sudili fizičku, a predsjednik Dodik je osuđen na građansku smrt. Zato što je postupio po Ustavu Republike Srpske i po preporuci pravnih savjetnika i drugih pravnih stručnjaka, potpisujući ukaze slijedeći svoje ustavne obaveze.
Sve se događa u okolnostima kada g. Šmita Ruska Federacija, kao stalna članica SB UN, (koji je do sada potvrđivao sve visoke predstavnike) i koja ima pravo veta u SB UN, konstantno smatra nelegitimnim visokim predstavnikom. Štaviše, tvrdi se i da je g. Šmit međunarodni prevarant (izjave ministra Lavrova i portparola Marije Zaharove). Može se dodati da g. Šmit postupa umišljajno, jer je po profesiji doktor prava, i svjestan je da nije potvrđen kao visoki predstavnik rezolucijom SB UN. G. Šmit se pravi i nevješt, vjerovatno zbog ozbiljnih inkriminacija u KZ SR Njemačke, jer u CV-ju na ličnoj veb stranici u SR Njemačkoj sebe ne predstavlja kao visokog predstavnika u BiH. G. Šmita ne priznaje ni Republika Kina, takođe stalna članica SB UN, koja je njegovu nelegitimnost potvrdila diplomatskom notom još u avgustu 2021. godine, kada se g. Šmit pojavio u BiH.
Kako se i u novoj istrazi sumnjiče/napadaju politički predstavnici najvažnijih ustavnih organa Republike Srpske, razumno je postaviti pitanje ima li Republika Srpska kao političko-teritorijalna zajednica, kao entitet, kao federalna jedinica koja čini ustavnu BiH, pravo na dozvoljenu samopomoć. Dozvoljena samopomoć je legitimna u svim granama prava. Legitimna je i u međunarodnom pravu (pravo na nužnu i proporcionalnu samoodbranu – član 51 Povelje UN, proporcionalne protivmjere bez upotrebe sile, retorzija).
U slučaju BiH riječ je o situaciji sui generis i zbog toga što se decenijama u BiH eksperimentiše, umjesto da je davno primljena u EU. U BiH se ne može govoriti o odnosu federalne jedinice (Republika Srpska) i centralne vlasti (Bosna i Hercegovina). Više je riječ o odnosu otetog suvereniteta od strane nepostavljenog stranca čiji pokrovitelji su samo neki ustavno nekonvalidirani organi centralne vlasti BiH, na jednoj strani i ustavnih organa Republike Srpske, na drugoj strani.
Najbolje sredstvo
U načelu, autonomija federalnih jedinica je ograničena ustavnim pravnim poretkom pa je prostor za legitimnu samopomoć manji. U BiH je situacija kompleksnija jer i pored postojećih “saveznih” zakona o organima kojih nema u Ustavu BiH, bilo da su nametnuti od ranijih legitimnih i/ili sadašnjeg nelegitimnog visokog predstavnika ili kasnije usvojenih u Parlamentarnoj skupštini BiH, nije došlo do njihove ustavne konvalidacije, da bismo govorili o perfektnom pravnom poretku. Štaviše, ovdje nije pitanje je li nametnuto zakonodavstvo kasnije usvojeno u Parlamentarnoj skupštini BiH, kako se često jednostrano tumači. Stvar je pravno složenija ako držimo do ustavnih odredaba jer saglasnost za prenos nadležnosti daju entiteti i to nije pitanje u nadležnosti poslanika u Parlamentarnoj skupštini BiH.
Treba podsjetiti da prema Amandmanu XXXIII Ustava Republike Srpske “Republiku predstavlja i njeno državno jedinstvo izražava predsjednik Republike”. Odredba člana I.3. Ustava BiH reguliše: “BiH će se sastojati od dva entiteta, Federacije BiH i Republike Srpske”. Prema članu III.1. Ustava BiH nadležnosti BiH su taksativno nabrojane u ukupno deset tačaka. Napokon, dodatne nadležnosti BiH su regulisane članom III.5. a) Ustava BiH tako što je normirano: “Bosna i Hercegovina će preuzeti nadležnosti za sve druge poslove u kojima se entiteti slože…”. Prema odredbi člana VI Ustava BiH jedina pravosudna ustanova na nivou BiH jeste Ustavni sud BiH.
Tužilaštvo BiH i Sud BiH, koji vode istragu protiv trojice predsjednika, nisu ustavni organi prema Ustavu BiH. Ove ustanove su osnovane zakonima koje je nametnuo tadašnji visoki predstavnik u BiH, bez saglasnosti Republike Srpske, kao entiteta u BiH. Visoki predstavnik u BiH i prema praksi Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu (presuda u predmetu “Sejdić i Finci protiv BiH”) ne može mijenjati Ustav BiH, ali je visoki predstavnik Volfgang Petrič svojom odlukom broj 50/00 proglasio Zakon o Sudu BiH, visoki predstavnik Pedi Ešdaun odlukom broj 14/02 proglasio Zakon o Tužilaštvu BiH, i odlukom broj 101/03 donio Krivični zakon BiH. Prema citiranom članu III.5.a) Ustava BiH i Amandmanu XXXIII Ustava Republike Srpske takvu saglasnost za osnivanje pravosudnih ustanova na nivou BiH mogao je dati samo tadašnji predsjednik Republike Srpske, koji predstavlja Republiku Srpsku, ali do danas saglasnost nikada nije data. Nije data ni od strane Narodne skupštine Republike Srpske.
Zato je nerazumljivo osporavanje nacrta Ustava Republike Srpske u FBiH zbog odredbe da prenos nadležnosti na nivo BiH mora odobriti ustavni organ Republike Srpske, jer je to u potpunoj saglasnosti s citiranom ustavnom dispozicijom iz člana III.5.a) Ustava BiH. Dakle, nije dovoljna legitimacija nametnutih zakona od političkih predstavnika entiteta u ustavnim organima BiH, već se mora “složiti” (saglasiti) ustavni organ entiteta koji po ustavu predstavlja entitet, a to je predsjednik Republike.
Primjeri
S navedenim u vezi korisno je podsjetiti na države sa federalnim uređenjem, koje su u praksi imale slične probleme kod međusobnog odnosa decentralizovanih i centralnih organa.
U istoriji američkog federalizma poznat je koncept nulifikacije (Nullification), gdje federalne države jednostrano proglašavaju savezne zakone nevažećim. Nakon brojnih slučajeva, sukoba i višegodišnje rasprave nulifikacija se formalno pravno ne priznaje. Međutim, i pored toga neke države i danas preduzimaju pravne korake neslaganja sa saveznim zakonima u oblastima poput imigracije, regulisanja oružja i legalizacije marihuane. Tako su neke savezne države, čak i gradovi, uveli ograničenja u saradnji sa saveznim imigracionim agencijama odbijajući da predaju pojedince zbog imigracionog statusa. U pogledu oružja neke savezne države su usvojile zakone koji su u suprotnosti sa saveznim propisima o oružju proglašavajući sebe za “države utočišta za Drugi amandman” Ustava SAD. Iako je marihuana ilegalna prema saveznim zakonima, mnoge federalne države su legalizovale medicinsku i/ili rekreativnu upotrebu marihuane, pa je tako Merilend nakon referenduma 2023. godine legalizovao marihuanu, a guverner ove države je najavio poništavanje 175.000 sudskih presuda za posjedovanje ili konzumaciju marihuane, o čemu su izvještavali i mediji u našem regionu.
U Švajcarskoj postoje brojni slučajevi gdje kantoni zaobilaze, osporavaju ili modifikuju savezne zakone. Sporovi se rješavaju referendumima i inicijativama, a savezna vlast uvijek aktivno radi na postizanju kompromisa s kantonima kako bi se izbjegli nesporazumi, pa i sukobi. Posljednji primjeri su odbijanje nekih kantona da sprovode savezni zakon o azilu, kao nedovoljno strog, zatim zahtjevi kantona referendumskom inicijativom za automatskom deportacijom stranaca osuđenih za određena krivična djela, zakon o zabrani burki i nikaba kantona Ticino i sl.
U Kanadi je Trudoova vlada uvela federalni porez na ugljenik, ali su konzervativne države/provincije (Ontario, Alberta) odbile da ga primijene. Kvebek je 2022. godine usvojio “Zakon 96” kojim se jača francuski jezik, a ograničava upotreba engleskog jezika u administrativnim postupcima, uprkos tvrdnji da je u suprotnosti sa Kanadskom poveljom o pravima i slobodama, o čemu tek treba da odluči ustavni sud.
Ruska Federacija toleriše ignorisanje federalnih zakona o ljudskim pravima i slobodi medija u Čečeniji, pod Ramzanom Kadirovom.
U Indiji je savezna država Tamil Nadu 2018. godine odbila da primijeni savezne zakone o krivičnom pravu tvrdeći da su u suprotnosti s lokalnim potrebama i centralna vlada i pored političkog pritiska nije uspjela natjerati vlasti ove savezne države da primjenjuju izmijenjeni krivični zakon.
Granična policija Bavarske
G. Šmit bi trebalo da zna da je Bavarska 2018. godine osnovala vlastitu “graničnu policiju”, što Berlin jeste kritikovao, ali nije pravno osporio. Ili npr. kada je saveznim zakonom SR Njemačka legalizovala ograničenu upotrebu kanabisa, Bavarska i Saksonija su odbile da aktivno učestvuju u primjeni ovog zakona na svojoj teritoriji.
I pored brojnih sličnih primjera u svijetu koji se rješavaju dijalogom i ustavnim instrumentima, u BiH se očigledno dramatizuje situacija!? Nažalost, u BiH se zakoni donose mimo jedinog ustavnog zakonodavca. Pravni pokrovitelji ovakvog otimanja suvereniteta, odnosno neprava su Tužilaštvo BiH bez rezervi, jer postupa “po uputama OHR-a”, i Sud BiH, doduše još nepravosnažno. Ali sa snažnim uplivom u istrazi protiv trojice ustavnih predstavnika određivanjem pritvora i međunarodne potjernice za ponašanje koje predstavlja političko djelovanje, a ne napad na ustavni poredak. Pri tome se ne poštuju zakonska pravila o obaveznom braniocu. Vjerovatno će se održavati sličan narativ i pred krnjim Ustavnim sudom BiH, kada i ukoliko predmeti dođu do tog suda. Sve navedeno je bilo stvarni povod za donošenje osporenih zakona NS Republike Srpske iz juna 2023. godine, na koje je predsjednik Dodik potpisao ukaze, zbog čega je pravno neosnovano procesuiran.
U vezi sa spornim zakonodavstvom, nametnutim “odlukama” stranca, Parlamentarna skupština BiH, kao jedini ustavni zakonodavac, Predsjedništvo BiH i Savjet ministara BiH, kao ustavni nosioci izvršne vlasti i predlagači zakona, o tome nisu ni pitani niti su se formalno izjašnjavali. A da ne govorimo da je izostalo bilo kakvo učešće ustavnog predstavnika entiteta, odnosno predsjednika Republike Srpske, saglasno odredbama člana III.5.a) Ustava BiH i člana XXXIII Ustava Republike Srpske (kojim je izmijenjen raniji član 69. stav 3. Ustava).
Bježanje od stvarnosti
Republika Srpska, odnosno ustavni organi predstavljeni personalno u predsjednicima Dodiku, Stevandiću i Viškoviću, u zahtjevnoj su poziciji, da se od neprava brane pravom. Posebno u okolnostima kada se očigledno bježi od stvarnosti. Pravo treba da prati stvarnost, ali se to ne događa jer je suočavanje sa stvarnošću susret sa istinom (da nelegitiman stranac ne može biti zakonodavac i da stranci beskonačno ne mogu suditi u US BiH), a istina svima ne odgovara. Istina je i da se predajom suvereniteta nelegitimnom strancu država lišila monopola fizičke prinude. Ovaj temeljni element vlasti, a time i suvereniteta/državnosti ne može biti u rukama stranaca (osim u slučaju okupacije), već u rukama ustavnih organa Bosne i Hercegovine.
Isto tako, u krivičnom postupku protiv predsjednika Dodika Sud BiH je bježao od stvarnosti koja se ticala okolnosti postavljenja g. Kristijana Šmita za visokog predstavnika u BiH (izostanak činjenične premise u procesu suđenja i presuđenja). Posljedica je sadašnja situacija koju mogu jedino razriješiti domaći akteri. Isto tako, pitanje političkog predstavljanja Republike Srpske u ustavnim organima na nivou Bosne i Hercegovine nije više pitanje puke vlasti, znanja, stvarne ili prividne moći, već je važno da se otvorena pitanja ustavnosti, nadležnosti i imovine rješavaju u dogovoru sa političkim predstavnicima koji imaju većinski legitimitet naroda u ustavnim organima Republike Srpske. To može dovesti do stvarnih, a time i dugoročnih rješenja.
Plediranje za ustavnu BiH se uglavnom ne čuje. Umjesto dobronamjernosti, politike bona fidei, svjedočimo posljedicama dugogodišnje političke pohlepe u devastaciji Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, što se ne može adresirati Republici Srpskoj, koja jednostranost se sada vraća kao bumerang njenim promotorima. Zato je o otvorenim pitanjima nužan razgovor i samo razgovor izabranih predstavnika naroda u FBiH sa predstavnicima ustavnih organa Republike Srpske. Instrumenti nepostojećeg krivičnog prava vjerovatna su slijepa ulica. I kratkoročno i dugoročno.
