Narodi kao nosioci suvereniteta dužni su da zaštite Dejtonski sporazum i demokratskim iskazivanjem volje daju odgovor na 30 godina njegovog rušenja, a najbolji način za to jeste referendum, poručio je profesor ustavnog prava Siniša Karan.
– Osnov ustavnog i državnog uređenja novonastale državne zajednice su Ženevski i Njujorški principi koji su direktno ugrađeni i razrađeni u Ustavu BiH. Na taj način oni su postali i dejtonski i ustavni principi na kojima počiva složena državna zajednica BiH – pojasnio je Karan.
Profesor Karan je ukazao da se referendumom vraćamo na Ženevske i Njujorške principe i potvrđujemo ono na šta je dat potpis u Dejtonu.
Kolumnu profesora Karana za Srnu prenosimo u cijelosti:
DISOLUCIЈA ЈUGOSLAVIЈE
Disolucija Јugoslavije predstavlja faktičku činjenicu koja do danas nije dobila kompetentno i konačno tumačenje, ali su jasni uzroci raspada SFRЈ. Bili su to, prije svega, raznolikost stanovništva i nesposobnost centralne komunističke vlasti da sačuva vještačko “bratstvo i jedinstvo”.
U BiH već krajem 1991, a najkasnije početkom 1992. godine više nije postojala suverena vlast. Time je BiH faktički prestala biti država, jer njene institucije više nisu efektivno djelovale na cjelokupnoj teritoriji BiH. Već krajem 1992. godine u bivšoj SR BiH egzistirale su tri državotvorne cjeline: Republika Bosna i Hercegovina (muslimanski dio), Republika Srpska (srpski dio) i Herceg-Bosna (hrvatski dio).
Sve tri državotvorne cjeline imale su obilježja nacionalne države, svaka sa svojom teritorijom, vojskom, policijom, organizacijom vlasti, vlastitom monetom i drugim državnim institucijama i obilježjima.
Republika Srpska je najmanje dva puta priznata kao samostalna država u periodu nakon raspada SR BiH do Dejtona – prvo priznanje je plan Torvalda Stoltenberga i Dejvida Ovena, predložen 1993. godine, prema kojem se BiH dijelila na tri republike u konfederalnom odnosu.
Drugo priznanje Republike Srpske kao države je Okvirni sporazum o konfederalnim vezama između Republike Hrvatske i bošnjačko-hrvatske federacije u BiH, kao dio ukupnog aranžmana u procesu stavaranja Federacije BiH, stvorene Vašingtonskim sporazumom od 18. marta 1994. godine
NASTANAK DRŽAVNE ZAЈEDNICE BiH
Mirovni prijedlozi su uvažavali činjenicu postojanja tri države na teritoriji bivše SR BiH. Predlagana su rješenja u vidu konfederalnog odnosa ili stvaranja federalne, savezne države. Nijedan plan nije predviđao unitarnu BiH.
BiH se nije mogla transformisati od federalne jedinice bivše SFRЈ u samostalnu, pogotovo ne unitarnu državu, iz jednostavnog razloga što je svaki od tri konstitutivna naroda u BiH imao različit pogled na rješavanje jugoslovenske krize.
Konačan prijedlog za BiH je Dejtonski mirovni sporazum, prema kojem je ona konstituisana kao složena konfederalno-federalna država sastavljena od dvije državotvorne jedinice, koju su prihvatila sva tri naroda i ovjerila međunarodna zajednica.
Dejtonski mirovni sporazum i posebno njegov sastavni dio – Aneks 4, Ustav BiH, i danas posmatramo kao jedini mogući normativni okvir za zajednički život u BiH. Tada je predstavljao odraz realnih društvenih odnosa i okolnosti koje su bile na snazi 1995. godine, a koje se nisu promijenile ni danas.
Dakle, Dejtonski sporazum nikom nije odgovarao u potpunosti, ali svi su pristali na njega jer je ispunjavao minimum zahtijeva sve tri strane. Dejtonski sporazum liči na sve dotadašnje mirovne prijedloge (od Kutiljera, Vens-Ovena, Oven-Sotelberga, Kontakt grupe) koji su predviđali neku vrstu realne unije, federacije ili konfederacije (Ovens-Sotelberg je čak predviđao uniju/savez tri države). Za sve mirovne prijedloge zajedničko je da nijedan nije predviđao stvaranje unitarne BiH.
Dejtonski sporazum je potpisan onog časa kada su zaraćene strane pristale na kompromis i kada je svaka od ove tri strane ostvarila minimum svih zahtijeva:
1. Republika Srpska minimum svojih nastojanja nalazi u složenosti novoformirane države u kojoj dobija etno-teritorijalno predstavljanje i konsitutivnost naroda i ravnopravnost Republike Srpske, kao entiteta. Republika Srpska je djelimično ostvarila svoju samostalnost i dobila međunarodnu verifikaciju, kao i kapacitet da ne bude preglasana. Dakle, Republika Srpska od Dejtonskog sporazuma nije više država sa punim kapacitetom, zadržala je unutrašnji suverenitet, a spoljnji je (djelimično) pripao BiH.
2. Bošnjaci su pristali na Dejtonski sporazum jer je ispunjen njihov zahtjev da BiH nastavi svoj “međunarodnopravni kontinuitet”, sa izmijenjenom unutrašnjom strukturom. Dakle, BiH tek 21. novembra 1995. godine dobija novo ime, novu unutrašnju složenu strukturu.
3. Hrvati su pristali na Dejtonski sporazum iz prostog razloga jer su dobili status konstitutivnog naroda i ravnopravno učešće u izgradnji institucija sa druga dva naroda.
Sporazum je donio mir, ali i koncept ustavnog uređenja novoformirane zajednice zasnovan na odnosima tri konstitutivna naroda i dva entiteta kroz uspostavljen balans društvenih odnosa, ravnopravnosti, pariteta i konsenzusa kao garancije suvereniteta svakog od nosilaca – konstitutivnog naroda i entiteta, te federalno-konfederalni oblik državnog uređenja kao jedini mogući oblik artikulacije i konstitucionalizacije državne vlasti koji omogućava realizaciju tih principa.
Dejtonskim sporazumom je uspostavljen zajednički i veoma ograničen u pogledu funkcija, nivo vlasti, ali je i uvažena realnost o posebnosti konstitutivnih elemenata – entiteta i naroda. Entiteti su dobili sve prerogative države i široko postavljene nadležnosti koje su uspostavljene generalnom klauzulom u Ustavu BiH.           
Ustav BiH počiva na načelima pariteta, konsenzusa, mehanizama zaštite i konsocijativne demokratije. Nijedna odluka ne može biti donesena na način da jedan narod preglasa drugi ili druge, a ukoliko se to tehnički izvede postoji zaštita vitalnog nacionalnog interesa dva nosioca suvereniteta: naroda i entiteta.
Dakle, BiH je specifična multietnička, asimetrična konfederalno-federalna, labava federacija (prema nekim autorima i realna unija) sa ograničenim nadležnostima i punim konačnim autoritetom i suverenom vlašću etnoteritorijalnih elemenata. Ne smije se zanemariti činjenica da BiH pripada samo onoliko koliko joj daju entiteti.
ŽENEVSKI I NjUЈORŠKI PRINCIPI KAO OSNOV USTAVNOG I DRŽAVNOG UREĐENjA BiH
Osnov ustavnog i državnog uređenja novonastale državne zajednice su Ženevski i Njujorški principi koji su direktno ugrađeni i razrađeni u Ustavu BiH. Na taj način oni su postali i dejtonski i ustavni principi na kojima počiva složena državna zajednica BiH.
U preambuli Ustava BiH jasno je navedeno: “Pozivajući se na Osnovne principe dogovorene 8. septembra 1995. u Ženevi i 26. septembra 1995. u Njujorku…”.
Potrebno je podsjetiti i da su predstavnici Republike Srpske bili aktivni pregovarači u Njujorku i Ženevi.
Međutim, Ženevski i Njujorški ustavni principi su derogirani i degradirani protivustavnim i antidejtonskim djelovanjem Ustavnog suda BiH i visokih predstavnika koji su formirali paralelni ustavnopolitički sistem koji ne korespondira sa Dejtonom.
KONTINUIRANO UNIŠTAVANjE DEЈTONSKE BiH
Današnje stvarno ustavno, političko i institucionalno stanje u BiH nije ni približno onom koje garantuje Dejtonski mirovni sporazum. Došlo je do razmimoilaženja između dogovorenog, pisanog Ustava i nametnutog političkog sistema od spoljnih faktora.
BiH je postala moderni protektorat. Neustavan prenos nadležnosti je poprimio takav oblik i obim da se slobodno može konstatovati da Ustava više i nema i da je zamijenjen faktičkom neustavnošću, koja je plod višedecenijskog pravnog nasilja visokih predstavnika i Ustavnog suda BiH.
Cilj napada na Dejtonski sporazum jeste da se neustavnim i nezakonitim putem naruše principi i balans multietničkog, složenog društva u pravcu nasilne i vještačke promjene prirode oblika državnog uređenja BiH u unitarističko.
Ova nasilna nastojanja za promjenom oblika uređenja predstavljaju i osnovni razlog nestabilnosti i neefikasnosti društva i nefunkcionalnosti države. Pod izgovorima “demokratizacije” i stvaranja “demokratske države”, političko Sarajevo, potpomognuto međunarodnom zajednicom, konstantno insistira na izmjenama Dejtona.
Donošenjem novih i izmjenama postojećih pravnih akata visoki predstavnici su bitno mijenjali Ustavom utvrđene principe podjele nadležnosti.
Visoki predstavnici su samo od 2009. godine nametnuli 105 amandmana na ustave entiteta, donijeli više od 800 odluka, više od 300 propisa i izvršili oko 500 smjena lica u samo njima znanim i nepravnim vansudskim postupcima bez ikakve mogućnosti žalbe.
Republici Srpskoj je nametnuto oko 260 odluka kojima su visoki predstavnici donosili ili mijenjali/dopunjavali zakone, Ustav, smjenjivali izabrane funkcionere i ostalo.
Posljedica uzurpacije ovlaštenja je činjenica da su u organu visokog predstavnika tri vrste vlasti ujedinjene – zakonodavna, izvršna i sudska. Finalni udarac ustavnopravnom poretku BiH zadao je nelegalni i nelegitimni Kristijan Šmit koji je svojim nametnutim odlukama srušio sve – kompletan ustavnopravni poredak BiH.
REFERENDUMOM POTVRDITI USTAVNOPRAVNI STATUS REPUBLIKE SRPSKE
Republika Srpska poštuje dogovorenu, dejtonsku BiH, koja je sastavljena od dva entiteta i tri konstitutivna naroda. Nijedna institucija, ni pravni ni politički subjekat ne mogu biti iznad odluka donesenih demokratskim procedurama u organima entitetske ili vlasti na zajedničkom nivou BiH, posebno organa predstavničke, narodne demokratije u kojima se usvajaju zakoni i Ustav.
Sadašnju neusklađenost nadležnosti prenesenih na nivo BiH bez promjene i dopune Ustava BiH kao Aneksa 4. Dejtonskog sporazuma, treba prevazići dosljednom primjenom odredbe Ustava BiH koji nedvosmisleno propisuje da će se entiteti “u potpunosti pridržavati ovog Ustava BiH”.
Razlozi i društvene okolnosti koje su dovele do potpisivanja Dejtonskog sporazuma na snazi su i danas. Ništa se nije promijenilo. Narodi kao nosioci suvereniteta dužni su da zaštite Dejtonski sporazum i daju odgovor na 30 godina njegovog rušenja, demokratskim iskazivanjem volje. Najbolji način za to jeste referendum. Referendumom se vraćamo na ženevske i njujorške principe i potvrđujemo ono na šta je dat potpis u Dejtonu!
