Kojić uputio prijedloge o prestanku važenja zakona o Sudu i Tužilaštvu BiH

0
77

U obrazloženjima Prijedloga zakona o prestanku važenja zakona o Sudu i o Tužilaštvu BiH, koji je danas u parlamentarnu proceduru uputio poslanik SNSD-a u Predstavničkom domu parlamenta BiH Milorad Kojić, navodi se da je ustavni osnov za njihovo donošenje sadržan u odredbi prema kojoj je Parlamentarna skupština BiH nadležna za donošenje zakona, a ne visoki predstavnici nametanjem odluka.

U obrazloženju prijedloga zakona o prestanku važenja Zakona o Tužilaštvu BiH navodi se da je ova instutucija osnovana nametnutom odlukom visokog predstavnika Pedi Ešdauna, koji se pozvao na član 5 Aneksa 10 Dejtonskog sporazuma u kojem je propisano da on ima nadležnost/autoritet za konačnu interpretaciju/tumačenje Sporazuma o civilnom sprovođenju mirnog rješenja /Aneks 10/ i stav XI 2. Zaključaka Savjeta za implementaciju mira koje se sastalo u Bonu 9. i 10. decembra 1997. godine i u kojem je Savjet pozdravio namjeru visokog predstavnika da iskoristi svoj konačni autoritet u zemlji u pogledu tumačenja Sporazuma o civilnom sprovođenju mirnog rješenja.

U obrazloženju prijedloga zakona o prestanku važenja Zakona o Sudu BiH naglašava se da je ova institucija osnovana nametnutom odlukom visokog predstavnika Volfganga Petriča, koji se, takođe, pozvao na iste akte kao i Ešdaun.

Iz svega proizilazi da su visoki predstavnici protivpravno na osnovu Aneksa 10 i takozvanih Bonskih ovlašćenja osnovali instituciju na nivou BiH, odnosno Tužilaštvo i Sud BiH.

– Niti Aneksom 10 niti takozvanim Bonskim ovlašćenjima nije predviđeno pravo visokog predstavnika da preuzima ulogu zakonodavca i ustavotvorca, te da osniva institucije kako na nivou BiH, tako i na entitetskom nivo. Članom 5 Aneksa 10 definisano je da visoki predstavnik ima autoritet za konačnu interpretaciju Sporazuma o civilnom sprovođenju mirnog rješenja /Aneks 10/, odnosno da on ima ovlaštenje da tumači samo Aneks 10 Dejtonskog sporazuma, a ne cijeli Dejtonski sporazum – naglašava se u obrazloženju.

U zaključcima sa konferencije u Bonu sadržano je da Savjet za implementaciju mira pozdravlja namjeru visokog predstavnika da koristi svoje ovlašćenje konačnog tumača Sporazuma o civilnom sprovođenju mirnog rješenja da bi olakšao rješenje poteškoća donošenjem obavezujućih odluka kada to smatra nužnim, o sljedećim pitanjima: vrijeme, mjesto i predsjedavanje sastancima zajedničkih institucija, privremene mjere koje stupaju na snagu kada strane ne mogu doći do sporazuma i koje ostaju na snazi dok Predsjedništvo ili Savjet ministara ne usvoji odluke u skladu sa provođenjem Mirovnog sporazuma u pogledu tog pitanja i druge mjere koje će obezbijediti provođenje Mirovnog sporazuma u cijeloj BiH i njenim entitetima, kao i vođenje zajedničkih institucija.

Savjet je zaključcima samo “pozdravio namjeru visokog predstavnika” da koristi svoj konačni autoritet na terenu za tumačenje Sporazuma o civilnom sprovođenju mirovnog rješenja kako bi se olakšalo rješavanje poteškoća donošenjem odluka, kada on smatra za neophodno u gorenavedenim pitanjima, a nema uporište u međunarodnom pravu, niti je predviđeno Dejtonskim sporazumom, te ne može kreativno tumačiti niti dopisivati međunarodni ugovor i shodno tome ni davati nikakva ovlašćenja prema pravnom principu – Nemo plus juris ad alium transfere potest kvam ipse habet /Nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse habet/ – Niko ne može na drugog prenijeti više prava, nego što sam ima, navodi se u obrazloženju.

Takođe, dodaje se, Bonski zaključci nisu zaključci, već se u pravnom pogledu radi o ugovoru koji su 1997. godine između sebe u pisanom obliku zaklučili SAD, Kanada, Velika Britanija, SR Nemačka, Francuska, Turska, Јapan i druge države, pravno neosnovano se nazvavši tzv. savjetom za primjenu mira u BiH, uprkos tome što postojanje takvog tijela nije dozvoljeno nijednim izvorom međunarodnog prava.

Јednostavno rečeno, u slučaju “Bonskih zaključaka” riječ je o protivpravnom ugovoru o kolonijalnom upravljanju od strane tih država nad BiH i dosnjedno toj činjenici, koja je pravno neoboriva pred svakim sudom, te države nisu imale pravo da išta napeđyjy BiH, članici UN, niti da bilo koga trećeg, pa ni pojedinca zvanog visoki predstavnik u BiH, ovlašćuju da može bilo šta nametati kao pravni akt u BiH, a kamoli kao ustav ili zakon.

Drugim riječima, one su tada, kao i prije i poslije toga, sve do danas, imale pravnu obavezu da, kada zaključuju međusobni ugovor, bez obzira što ga pravno neosnovano zovu “Bonskim zaključcima”, poštuju suverenitet BiH i da se uzdrže od bilo kakvog miješanja u poslove koji po svojoj suštini spadaju u unutrašnju nadležnost BiH.

– SAD, Velika Britanija i ostale navedene države su tada zaključile međusobni ugovor i u njemu ugovorile, suprotno navedenoj imperativnoj normi opšteg međunarodnog prava, da OHR jednoj suverenoj državi može da nameće svoje odluke i mjere, što je OHR nakon toga i činio. Tim ugovorom iz Bona 1997. godine za OHR nisu bile ugovorene riječi zakon, odnosno ustavni amandman, da i to OHR može nametati, niti je ugovoreno da odluke i mjere OHR-a imaju zakonsku i ustavnu snagu. Ali, činjenica je da je OHR nametao svoje ustavne amandmane i zakone te se i za njih svaki put pozivao na “Bonski ugovor”, takozvane zaključke – ističe se u obrazloženju.

U tekstu se dodaje da je BiH jedina nadležna da samo ona, njene nadležne institucije, suvereno pravno uređuju svako unutrašnje pitanje, i da u tom pravcu donose svoj ustav, zakone i druge pravne akte, a Tužilaštvo i Sud BiH osnovani su odlukama visokih predstavnika koji nisu imali zakonska niti bilo koja druga ovlaštenja da osnivaju institucije u BiH.

– Na ovaj način visoki predstavnici su prekoračili svoja ovlašćenja koja su im data u Aneksu 10, te prekršili Ustav BiH u kojem je jasno definisano da sve funkcije i ovlašćenja koja ovim ustavom nisu izričito dodijeljena institucijama BiH pripadaće entitetima /Član 3. Ustava/. Shodno odredbama Ustava BiH, jasno proizilazi da sve funkcije i ovlaštenja koja ne pripadaju insitucijama BiH pripadaju Republici Srpskoj i Federaciji BiH – navodi se u obrazloženju.

S obzirom da je Ustavom taksativno navedeno šta je u nadležnosti ustanova BiH, Republici Srpskoj i Federaciji BiH pripadaju sve one nadležnosti koje nisu navedene u Ustavu”, ističe se u obrazloženju i naglašava da su ovi prijedlozi zakona o prestanku važenja zakona o Sudu i o Tužilatštvu BiH zasnovani na principima: ustavnosti, pravne sigurnosti i načelu prava na jednakost građana pred zakonom.

Ostavite komentar