Uzbudljiva politička trojka je nedavno isplivala iz bezdana iznenađenja i političkih preokreta. Željko Komšić, Denis Bećirović i Kristijan Šmit – tri imena koja bi se na prvi pogled mogla činiti kao nespojivi saveznici, ali isključivo za laike.
Komšić, poznat po svom umjetničkom poziranju za fotografske objektive, odlučio je formirati tim s Bećirovićem, idiokratskim čudom Bosne i Hercegovine. Kažu da se nalaze na istoj talasnoj dužini – talasnoj dužini političkih kalkulacija. Ko bi mogao bolje prepoznati strujanje vjetra političkih promjena od dvojice političkih mlaznjaka?
U svemu tome, Šmit se pojavio, privlačeći pažnju sa svojim impresivno brzim mijenjanjem strana. On je majstor u umjetnosti političke promjene mišljenja – dosta brz da izvodi trikove koje bi Houdini mogao samo sanjati. Ali, nema potrebe da se čudite – Šmit je to.
Ovaj nevjerojatni trio odlučio je osnovati školu političke promjene mišljenja, diplomski program za ruiniranje moralnih standarda i stabilnosti političke cjeline. Njihov moto je “Jedini princip koji nas zanima je manjak principa!”
Zajedno, Komšić, Bećirović i Šmit izvanredno izvode političke jongle, zaklinjući se u jednu stvar, samo da bi je sutradan negirali, kao neka vrsta političke Schrödingerove mačke. Da li je to princip stranaka, pa prostori ipak nisu jednaki, zavisi uvijek od situacije u kojoj se zadese.
Samo ih posmatrajte kako mijenjaju ploču, kao da su u političkom DJ setu – nikada ne znate koja će se pjesma puštati slijedeća.
Dok se ostatak javnosti suočava s političkom apatijom i umorom, ova trojka uveseljava i izaziva bolove u stomaku od smijeha demonstrirajući svoje političke vratolomije.
Svaki novi politički preokret samo podupire njihovu reputaciju kao političkih akrobata.
Ali, istinu govoreći– dok se mi zabavljamo gledajući njihove političke predstave, pitamo se gdje je nestalo liderstvo, stabilnost i odgovornost? Možemo li ikad vjerovati osobi koja mijenja strane brže od kompasa u magnetnom polju? Vjeruje li ovaj trojac u nešto više od trenutnog položaja ili ličnih ambicija? Dok čekamo odlazak političkog mjuzikla, možemo samo nadati se da će se pojaviti novi likovi koji će donijeti svježu političku perspektivu – likovi koji će nam pružiti nadu da politika nije samo predstava, već pravi alat za pozitivne promjene.
Tekst je satirične prirode. Ili možda i nije?
