Milijarda u rukama maestra

Gdje je nestala milijarda konvertibilnih maraka? Možda u nekoj dimnoj zavjesi? To je jedino objašnjenje koje još Draško Stanivuković, banjalučki Houdini, nije ponudio. Umjesto golubova iz šešira, jer je to za amatere, svjedočimo praznim obećanjima i dugovima prema svim gradskim preduzećima. Ako ovo nije umjetnost upravljanja i čarobnjaštvo, šta onda jeste?

Zamislite samo – milijarda maraka! Svi ste naivno, očekivali da će taj novac biti iskorišten za nove ceste, bolju infrastrukturu, efikasniju administraciju. Pa za***li ste se! Draško je imao drugačiji plan. On je uspio, poput pravog mađioničara, imati na raspolaganju ogromnu sumu novca i u isto vrijeme biti dužan svima – i komunalcima, i javnom prijevozu, i građanima. To je valjda nova škola ekonomije: ako nemaš novca, pozajmi od svih, a nikome ne vrati. Genijalno, zar ne?

Naravno, Stanivuković ima odgovor na sve. Krivi su svi drugi – republičke vlasti, prethodnici, vanzemaljci… Samo nije on, jer on “pošteno radi svoj posao“. A taj posao, čini se, uključuje otvaranje fontana, sadnju cvijeća i organizaciju spektakularnih performansa, dok je novac ispario. Kad se suoči s pitanjima o dugovima, Draško se pretvara u kmezavu seka Persu  – svi su krivi osim njega.

I sad se pitamo: kako objasniti nestanak milijarde? Možda je to bio eksperiment. Možda je ta milijarda otišla u neki paralelni univerzum u kojem je Banjaluka grad budućnosti, a ne mjesto gdje ulice podsjećaju na poligon za off-road vožnje. To bi donekle i bilo logično da grad vodi Ramo Isak, jer on je sutra.

Na kraju, nije Draško kriv. Mi smo krivi. Mi smo povjerovali u obećanja o „novoj energiji“ i „transparentnosti“. A dobili smo – praznu kasu i gradsku administraciju koja ne zna gdje udara. Bravo, maestro! Ako ništa, bar si nas naučio da svaki magični trik ima svoju cijenu. A mi je plaćamo. Skupo.