Ni Kurti, ni po Murti

„Samoopredjeljenje“ je pokret koji je osnovao Albin Kurti. 2005.godine.

Kada bi danas u Republici Srpskoj neki političar ili bilo ko drugi osnovao pokret sličnog imena i kada bi u svoj program stavio riječ „nezavisnost“ siguran sam da bi imao žestokih problema od strane pojedinih zapadnih ambasada ili OHR-a. Zašto je to tako i zašto je tzv. Republika Kosovo za sve na zapadu izuzetak? Zašto Republika Srpska nema ista prava kao to i tzv. Kosovo?

Kurti zastupa teoriju o velikoj Albaniji. Onoj iz programa „Prizrenske lige“. Za one neupućene, „Prizrenska liga“ je dokument koji je svijetlo dana ugledao u praskozorje Berlinskog kongresa 1878.godine. U njemu su ispisani zahtjevi Albanaca koji su tražili svoju nezavisnost u vrijeme povlačenja Osmanlija. I tu već pišu:

– Albanci neće dopustiti da se njihove zemlje (množina) daju Srbiji, Crnoj Gori , Grčkoj ili bilo kojoj državi.

Abdil Frašeri, albanski diplomata, izjavljuje:

„Ako velike sile osude ovaj (albanski) hrabri i slobodoljubivi narod da ostane u ropstvu, ili još gore da bude podijeljen između susjednih država, Balkansko poluostrvo nikada neće imati mira, jer Albanci nikada neće prestati da se bore za svoju nezavisnost“.

Po njihovoj zamisli „arbanaški vilajat“ je trebao da zauzima teritorije tadašnja četiri vilajeta:

-Janjinskog vilajeta
-Skadarskog vilajeta
-Bitoljskog vilajeta
-Kosovskog vilajeta

odnosno teritorije današnje:

-Grčke: Epir (Arta i Janjina)
-Albanije: Epir, Skadar, Tirana, Elbasan
-Crne Gore: Plav i Gusinje
-Makedonije: Skoplje, Debar, Gostivar, Prilep, Veles, Bitolj, Ohrid, Kumanovo
-Srbije: Peć, Đakovica, Prizren, Novi Pazar, Sjenica, Kosovska Mitrovica, Priština, Gnjilane i Preševo.

I zaista, da li su prestali da rade na ovoj ideji? Čini se da nisu. U Kosovskom vilajetu je po planovima Lige, srpski narod predstavljao glavnu prepreku ka ostvarivanju arbanaških prava. Prema zapadnim standardima oni imaju danas dvije države i tu ne staju. Gotovo pola Sjeverne Makedonije je u rukama albanskih stranaka i bez njih je nemoguće da se formira vlada, dok je albanski jezik postao ravnopravan makedonskom. Pokrenuli su gotovo pravu revoluciju na području Kumanova 2015. godine. Paljene su makedonske zastave, skandiralo se UČK, a svi kasnije osuđeni su bili sa teritorije Kosova. Makedonija nije uputila ni protestnu notu Prištini. Sve zarad opstanka Vlade u Skoplju. U Crnoj Gori im je Milo Đukanović obezbjedio novu opštinu – Tuzi. Istu onu u kojoj se prije desetak godina organizuju veliki protesti Albanaca za veća prava. I tamo su oni bili značajan partner u vlasti. Preševska dolina je , za neupućene, dio Centralne Srbije, naslonjen na administrativnu liniju sa KiM. Nastanjena je većinom albanskim stanovništvom i za sada je mirna. No predstavlja veliku prijetnju za Srbiju, jer se tamo, po automatizmu, lako pokreću protesti čim se nešto dogodi na KiM, a što nije po volji Kurtija.

I vraćamo se upravo njemu. Parola njegovog „Samoopredjeljenja“ bila je – nema pregovora. Beograd i Srbiju smatra okupatorom, a Briselski sporazum za njega ne postoji. Smanjio je ionako mala prava Srba u južnoj pokrajini. A sve to uz blagi naklon istih onih ambasada koje su odobrile i odobravaju tzv. kosovsku nezavisnost. Samo mali kuriozitet – 10.juni je datum kada je potpisana Rezolucija 1244. Istog datuma, samo mnogo ranije, je usvojen dokument koji se naziva Prizrenska liga. Slučajno ili ne? Kažu Amerikanci da se ništa ne dešava slučajno, a ono što se i dogodi je planirano.

„Prizrenska liga“ je, prije svega, antisrpski i antislavenski dokument i on je na snazi i danas. Tu nema nikakve dileme. Kurti se striktno drži plana, a isto radi i Tirana samo mnogo sofisticiranije.

Ali uporedimo tzv. Kosovo sa Republikom Srpskom. Naša pozicija je puno bolja nego je bila pozicija KiM pred proglašenje tzv. nezavisnosti. Imamo više državnosti. Policiju, sudstvo i gotovo sve potrebne institucije. Ono što nemamo je naklonost navedenih ambasada i njihovih država. I tu volju koju imaju Albanci. Mi smo, htjeli to da priznamo ili ne, ipak komformistički raspoloženi. Ne želimo odricanja, niti pomjeranja iz sigurne fotelje. Albanci su decenijama uzimali ulogu žrtve. Nisu priznavali sistem, imali su paralelne organe i školstvo i bili su spremni za demonstracije. Mi nismo, a morali bi smo. I kada sve to zanemarimo ostaje problem koji se zove tzv. međunarodna zajednica. Drugim riječima, ostaje problem nekoliko ambasadora i nelegalnog OHR-a. Ovdje ne prolazi priča o NVO koje u svom programu imaju stavku nezavisnost. Bili bi zabranjeni i vjerovatno , nakon toga, jer ne poštuju Šmitove odluke, bilo bi im suđeno. U sudu BiH. Naravno, jer nijedan drugi sud na svijetu ne bi ovakvo Šmitovo nametanje smatrao ozbiljnim.

I šta onda da se radi?

Imamo albanski recept – ignorisati ovu kvazidržavu, protestvovati i ići do stepena građanske neposlušnosti. Uz svakodnevno dizanje svijesti o mogućnosti nezavisnosti. Referendumom ili prosto Rezolucijom u našem Parlamentu.