Draško Stanivuković je 2020. godine ušao u Banjaluku sa velikim riječima, čistim sloganima i obećanjima koja su zvučala kao potpuni zaokret.
Četiri godine kasnije, bilans njegovog prvog mandata pokazao je mnogo manje od pompe koju je godinama prodavao. Podvučena crta 17. septembra 2024. pokazala je da je od deset ključnih obećanja potpuno ili većim dijelom završio tek 40 odsto. Potpuno su zatvoreni besplatni udžbenici i princip “jedan političar – jedna plata”, s tim da kod udžbenika zaslugu nije moguće pripisati samo njemu, jer je upravo Vlada Republike Srpske završila besplatne udžbenike za sve đake. Dok je sve ostalo ostalo u zoni djelimičnog, nedovršenog ili potpuno neispunjenog.
Tu je i suština njegovog političkog modela: kod Stanivukovića najava često glumi rezultat. Ono što se godinama predstavlja kao velika promjena, na kraju se svede na pola mjere, parcijalno rješenje ili još jedan novi rok.
Na kraju prvog mandata potpuno neispunjena ostala su obećanja o neradnoj nedjelji i izgradnji opšte bolnice u Banjaluci, dok su vrtići, amfiteatar, transparentnost uprave i takozvana ekspertska uprava završili samo djelimično ili manjim dijelom ispunjeni. Posebno bode oči opšta bolnica. Obećana je kao veliki gradski iskorak još 2020. godine, a već krajem 2021. iz gradske administracije govorilo se tek o elaboratu opravdanosti i prikupljanju mišljenja stručnjaka.
Ni krajem 2022. nije postojala realizacija, već se i dalje govorilo o studiji opravdanosti i urbanističkom planu. Kada je 17. septembra 2024. završeno sabiranje učinka prvog mandata, opšta bolnica je i dalje vođena kao neispunjeno obećanje. Četiri godine nisu bile dovoljne da se iz obećanja pređe u stvarni rezultat.
Ni priča o besplatnom prevozu nije onakva kakvom ju je prodavao. U programu je obećao besplatan gradski prevoz za penzionere i đake, ali je praksa izgledala mnogo uže. Skupština grada je 13. jula 2021. usvojila subvenciju, a od 22. jula 2021. penzionerima je omogućen tek 20 odsto jeftiniji prevoz. Krajem januara 2022. obećanje je dodatno suženo na učenike i studente iz porodica sa četvoro i više djece, te penzionere sa najnižim penzijama, dok su ostali imali samo umanjenu cijenu karata.
U 2023. i 2024. mjera se širila, ali ne na način na koji je prvobitno obećana, pa je i završila samo kao obećanje ispunjeno većim dijelom, a ne potpuno, pri čemu ni gradski prevoz nije bio isključivo njegov rezultat, jer je i tu ključnu ulogu imala Vlada Republike Srpske. U javnosti su se kroz taj model pominjale subvencije od 1,2 miliona KM, zatim šest miliona KM, a potom i 8,3 miliona KM za besplatan prevoz. Slična priča je i sa vrtićima.
Stanivuković je obećao “vrtić za svako dijete”, a već u septembru 2021. tvrdilo se da bi za manje od godinu dana mogle biti riješene liste čekanja. Umjesto toga, od 2022. do 2024. gledali smo subvencije privatnim vrtićima, postepena povećanja podrške i djelimično širenje kapaciteta. U aprilu 2022. predstavljena je subvencija od 60 KM po djetetu, uz 1,2 miliona KM iz budžeta, kasnije je broj korisnika rastao, a 2024. povećavane su subvencije na 100 KM, potom na 150 KM za jedno dijete i 200 KM za svako naredno, odnosno do 4.200 KM godišnje za porodicu sa dvoje djece, ali obećanje “vrtić za svako dijete” ni tada nije bilo zatvoreno.
Na kraju prvog mandata ta stavka nije ocijenjena kao ispunjena, nego samo kao djelimično ispunjena. Drugim riječima, obećao je kraj problema, a isporučio sistem krpljenja problema.
Ni amfiteatar kod bivšeg Kina Kozara nije prošao bolje. Već 7. aprila 2022. bilo je jasno da obećani amfiteatar nije ni započet, dok je istovremeno potvrđeno da će na toj lokaciji ipak doći do gradnje stambenog objekta, uz priču o nekom multifunkcionalnom ozelenjenom prostoru. Dakle, ni tu nije isporučeno ono što je obećano javnosti, nego je prvobitna priča razvodnjena i prepakovana, a u jednom trenutku sve je svedeno i na tender za privremeno uređenje prostora procijenjen na 599.000 KM bez PDV-a. Zato je i na kraju mandata to obećanje ostalo samo djelimično ispunjeno.
Kad je završio prvi mandat i ušao u drugi, ritam nije postao bolji. Naprotiv. Nakon prve godine novog mandata evidentirano je da je od 22 nova obećanja započeo aktivnosti na samo sedam, odnosno na 32 odsto programa. Među tih sedam našli su se kanalizaciona mreža, istočni tranzit, novi objekat Građevinske škole, Kuća Predah, 20.000 sadnica, rekreativna zona Trapisti i most u naselju Dolac. I to je važan detalj: ne govorimo o završenim obećanjima, nego tek o započetim aktivnostima. Kod Dolca se takođe gubi priča o velikoj gradskoj samostalnosti, jer je i taj projekat išao u dogovoru sa Vladom Republike Srpske, dok Grad nije priveo kraju ni kompletnu projektnu dokumentaciju.
Prečistač otpadnih voda i kolektor na Vrbasu spadaju među najskuplje i najduže razvlačene priče. Javnosti je predstavljan projekat vrijedan više od 100 miliona KM, uz dodatnih 800.000 evra za predstudiju i 1,8 miliona evra za studiju, ali se ni početkom 2026. nije govorilo o završenom projektu niti o stvarnoj izgradnji, nego i dalje o dokumentaciji, glavnom projektu i pripremi. Drugim riječima, i kod otpadnih voda obećana je velika stvar, a građanima je ostala još jedna višegodišnja priča bez konkretne završnice.
Most u Česmi je školski primjer kako kod Stanivukovića rok traje dok ne dođe novi rok. Dana 29. decembra 2022. javno je poručio da je realno da most bude završen do kraja jeseni 2023. godine. Kada se to nije desilo, 16. decembra 2023. pričao je da će most biti završen tokom 2024. godine, krajem proljeća ili sredinom ljeta. Ni to nije ispunjeno. Most u Česmi jeste završen, ali Grad nije završio pristupne radove, niti je obezbijedio da sve bude potpuno stavljeno u funkciju, iako je upravo grad trebalo da obezbijedi novac za taj dio posla. Još 20. septembra 2025. na terenu nisu postojali asfaltni sloj, ograda, rasvjeta ni pristupne ceste, a most nije bio u funkciji. To je klasični obrazac političkog obećavanja bez kraja. Vrijednost radova na mostu bila je nešto manje od sedam miliona KM, a pristupne saobraćajnice oko 1,5 milion KM, što znači da je riječ o projektu teškom približno 8,5 miliona KM. Most u Docu je još jedan primjer iste politike magle. Godinama je prodavan kao veliki gradski projekat, a cifre su se vrtjele kako je kome odgovaralo — pominjalo se oko 5,8 miliona KM za prvu fazu, zatim 7,5 miliona KM za most, pa oko devet miliona KM za cjelokupan projekat.
I onda dolazimo do februara 2026. godine, kada je usvojeno kreditno zaduženje od 5,3 miliona KM za potrebe ovog projekta, a istovremeno je potvrđeno da Grad još nema ni izrađen glavni projekat ni građevinsku dozvolu. Dakle, ni kod mosta u Docu građani nisu dobili most, nego novu rundu papira, kredita i obećanja. To nije realizacija. To je još jedan projekat koji godinama živi više u izjavama nego na terenu. Isti obrazac vidi se i na besplatnim placevima. Još 3. oktobra 2023. pričalo se o 1.000 spremnih placeva. U septembru 2024. raspisan je javni poziv, formirane su rang-liste i javnosti je servirana slika da je mjera praktično već zaživjela.
A onda je došao sudar sa realnošću. Dana 22. marta 2026. objavljeno je da godinu i po nakon raspisivanja konkursa čak i oni sa samog vrha rang-liste i dalje čekaju obećano zemljište. Nekoliko dana kasnije, 27. marta 2026, iz gradske administracije je saopšteno da je tek 21. marta 2026. stvoren osnov za donošenje odluke i da predstoje naredni koraci, dok se istovremeno navodi da se prijavilo oko 500 zainteresovanih, a javnosti je ranije prodavana priča da jedan plac u prosjeku vrijedi oko 12.500 KM, dok ukupna podrška po porodici, sa dozvolom, priključcima i projektom, vrijedi između 30.000 i 50.000 KM.
Nije pošteđeno ni šetalište uz Vrbas od Termi do centra grada. Dana 3. septembra 2025. najavljeno je da će taj posao biti završen do kraja 2025. godine. U novembru iste godine obilazili su se radovi i govorilo o klupama, rasvjeti i urbanom mobilijaru. Ali 19. decembra 2025. još se govorilo da je šetalište tek u završnoj fazi nasipanja, nakon čega bi trebalo uslijediti betoniranje, a 8. januara 2026. konstatovano je da obećanje nije ispunjeno u najavljenom roku, uz kasnije raspisivani tender od oko 3,5 miliona KM za novu dionicu šetališta.
Još jedna velika najava, još jedan promašeni rok. Kada se sve sabere, slika je prilično ogoljena. Stanivukovićev problem nije u tome što je promašio jedno ili dva obećanja. Problem je što se kod njega iz godine u godinu ponavlja isti mehanizam: prvo snažna najava, zatim politički spektakl, onda parcijalna mjera ili početak radova, pa novi rok, pa novo predstavljanje istog projekta kao da je tek sada krenuo. To je politika stalne kampanje u kojoj najava treba da zamijeni završeni posao. A do 29. marta 2026. upravo tu je njegov najveći minus. Kad se uzme u obzir njegova površnost, neznanje, njegovi saradinici, klimoglavi takođe bez znanja i obrazovanja, onda je jasno zašto je Banjaluka danas neprepoznaljiv grad.
Posebna priča je i famozni panel na Trgu, koji je navodno trebalo da pokaže novu eru transparentnosti, stajao je svega par mjeseci. Bio je javan taman toliko da posluži za slikanje i samohvalu, a onda je nestao. I to savršeno opisuje Stanivukovićev model vladanja: kratkotrajni politički rekviziti predstavljaju se kao istorijske promjene, a onda iščeznu čim prođe propaganda.
