Tri godine unazad, Draško Stanivuković je s entuzijazmom dočekao Benjaminu Karić u Banjoj Luci, nazivajući taj susret “istorijskim” i “porukom mira”. Danas, Benjamina Karić, sada već iskusna gradonačelnica Sarajeva, odlučuje da centralno mjesto spomen-obilježja bosanskim specijalcima odreda “Bosna” bude – tenk.
Stanivuković je tada govorio o “novim generacijama koje šalju poruku mira i pruženih ruku”. Ironično, jer sada te iste ruke postavljaju tenk kao simbol herojske borbe protiv “mnogo superiornijeg neprijatelja”. Da li je to poruka mira ili poruka rata? Da li je to simbol budućnosti ili prošlosti?
Karić je insistirala na tenku kao konačnom rješenju, izdejstvovala građevinsku dozvolu i nazvala to “herojska borba”. Ali, da li je herojski postavljati tenk u centru grada? Da li je to način da se oda počast ili da se izazove konflikt?
Draško Stanivuković, poznat po svojim bombastičnim izjavama i samopromociji, često se busa u prsa kako je on taj koji može sve i kako je sposoban da promijeni svijet. No, epilog njegovih velikih riječi često ostaje daleko od očekivanog.
Gdje su ti mostovi mira koje je obećavao? Gdje je ta budućnost koju je najavljivao?
Ovo je priča o političaru koji voli da se hvali, ali čiji rezultati često izostaju. Dok se on busa u prsa, drugi grade, postavljaju i stvaraju. I tako, u zemlji koja se još uvijek oporavlja od prošlosti, Stanivukovićeve velike riječi ostaju samo to – riječi.
