Autor: Vijesti365
Srpskim zarobljenicima odrubljivane su glave. Njihovi saborci prisiljavani su da ljube odsječene glave ubijenih vojnika. Mučeni su nezamislivim metodama, premlaćivani metalnim šipkama i lopatama, ubijani nakon zarobljavanja. To su događaji iz rata u BiH, zločini koje su počinili pripadnici jedinica tzv. Armije Republike BiH. Danas, tri decenije kasnije, krnji Ustavni sud BiH osporava zabranu isticanja obilježja te vojske u Republici Srpskoj.

Sramna odluka donesena 20. novembra ponovo je otvorila pitanje odnosa prema ratnim obilježjima tzv. Armije RBiH i stradanju srpskog naroda.
Krnji Ustavni sud BiH proglasio je neustavnom odredbu Krivičnog zakonika Republike Srpske kojom je bilo zabranjeno javno isticanje i promovisanje zastava, simbola, oznaka, pozdrava i parola kojima se veliča nekadašnja tzv. Armija RBiH.
Ratni zločini nad srpskim vojnicima i civilima nisu bili ograničeni na jedno područje Bosne i Hercegovine. Pripadnici različitih jedinica tzv. Armije RBiH počinili su zločine nad Srbima na više ratišta, a iza tih događaja ostali su ubijeni civili, mučeni zarobljenici, razorene porodice i mjesta stradanja.
O zločinima počinjenim tokom rata širom BiH napisane su knjige. Ovaj put zadržaćemo se na području Vozuće, Ozrena i Zavidovića, gdje su tokom 1995. godine srpski zarobljenici odvođeni u logore, svirepo mučeni, ubijani i obezglavljivani.
Njihovo stradanje pokazuje zašto rasprava o ratnim obilježjima tzv. Armije RBiH u Republici Srpskoj ne može biti odvojena od zločina koje su počinili pripadnici te vojske.

Livade: Odrubljene glave Momira Mitrovića i Predraga Kneževića
Dana 21. jula 1995. pripadnici odreda „El Mudžahid“, koji je djelovao u okviru Trećeg korpusa tzv. Armije RBiH, zarobili su pripadnike Vojske Republike Srpske na području Krčevina kod Zavidovića.
Zarobljenici su odvedeni u Livade.
Među njima su bili Momir Mitrović i Predrag Knežević, koji su ubijeni, a potom obezglavljeni.
Njihove odsječene glave pokazivane su preživjelim zarobljenicima. Ljudi koji su već bili lišeni slobode morali su gledati unakažena tijela svojih saboraca, dok su i sami bili izloženi svakodnevnom mučenju.
To nisu bili vojnici poginuli u borbi. Bili su zarobljenici.

Kamenica: Ubistvo Gojka Vujičića i mučenje preživjelih
Zarobljeni srpski vojnici prebačeni su 23. jula 1995. u logor Kamenica, u dolini rijeke Gostović.
Tamo je ubijen Gojko Vujičić.
Nakon ubistva, njegovo tijelo je obezglavljeno. Ostali zarobljenici prisiljavani su da ljube njegovu odsječenu glavu.
Mučenje se nastavilo.
Srpski zarobljenici premlaćivani su različitim predmetima, izlagani nezamislivim metodama mučenja, držani u uslovima koji su im nanosili teške fizičke i psihičke patnje.
Njihovo zarobljavanje nije značilo kraj ratnog stradanja. Za neke je tek tada počeo najstrašniji dio.
Vozuća: Zarobljavanje, odvođenje i ubistva

U septembru 1995. godine, nakon napada tzv. Armije RBiH na Vozuću i Ozren, uslijedilo je zarobljavanje srpskih vojnika i civila, njihovo odvođenje u logore, mučenje i ubijanje.
U zarobljavanju kod Kestena učestvovali su pripadnici 328. brigade tzv. Armije RBiH i odreda „El Mudžahid“.
Među zarobljenima su bile i tri žene.
Milenko Stanić ubijen je nakon zarobljavanja, a među žrtvama se navodi i Živinko Todorović.
Oko 52 zarobljena pripadnika Vojske Republike Srpske odvedena su u logor Kamenica. Dokazi o njihovoj sudbini uključuju i rezultate ekshumacija, koji potvrđuju razmjere ubistava.
Zločini nisu bili ograničeni na strane mudžahedine
Odred „El Mudžahid“ nije bio jedina formacija čiji su pripadnici počinili ratne zločine nad Srbima.
U zločinima nad srpskim vojnicima i civilima učestvovali su i domaći pripadnici drugih jedinica tzv. Armije RBiH.
Zbog toga se istorija zločina nad Srbima ne može svesti isključivo na dolazak stranih islamskih boraca u BiH.
Odgovornost za mučenja, ubistva i druge ratne zločine mora se posmatrati kroz konkretne počinioce, njihove jedinice i događaje u kojima su učestvovali.

Zastava, ratno naslijeđe i srpske žrtve
Ratne fotografije prikazuju pripadnike tzv. Armije RBiH sa zastavama i vojnim obilježjima. Na velikom broju njih Alija Izetbegović prolazi pored postrojenih vojnika, dok se iza njih nalazi bijela zastava s ljiljanima.
Ta obilježja dio su istorije tzv. Armije RBiH, ali i predmet dubokog spora o njenom ratnom naslijeđu.
Za Srbe koji ih povezuju sa ubijenim saborcima, djecom, starcima, logorima i ratnim stradanjem, njihovo javno isticanje nije pitanje bezazlene istorijske simbolike.
Iza te istorije nalaze se konkretna imena: Momir Mitrović, Predrag Knežević, Gojko Vujičić, Milenko Stanić i hiljade drugih zarobljenih srpskih vojnika, poklana srpska nejač širom BiH.
Nalaze se i porodice koje su čekale vijesti o svojim najbližima, tragale za posmrtnim ostacima i godinama pokušavale da saznaju kako su njihovi sinovi, muževi i očevi završili nakon zarobljavanja.
Šta ostaje nakon odluke krnjeg Ustavnog suda?

Sramna odluka kojom se ukida zabrana isticanja vojnih simbola ne mijenja činjenicu da su pripadnici jedinica tzv. Armije RBiH počinili ratne zločine nad srpskim zarobljenicima i civilima, da su u Livadama i Kamenici odrubljivane glave i da su nakon napada na Vozuću srpski zarobljenici odvođeni u logor iz kojeg se mnogi nikada nisu vratili. Niti se tom odlukom mogu izbrisati stradanja srpskih civila u Bradini, Jošanici, Čemernom i drugim mjestima širom Bosne i Hercegovine.
O tome svjedoči istorija, sudska dokumentacija, iskazi preživjelih, ekshumirani posmrtni ostaci žrtava i neizbrisiva bol porodica koje ni nakon više od tri decenije nisu dočekale pravdu.