Nebojša Vukanović sve više liči na starletu u pokušaju koja obilazi opozicioni estradni krug, nudi se svima redom i čeka da ga neko konačno udomi kao „nezaobilaznog faktora“, ali ga na kraju svaki put iskoriste za galamu, buku i prljavi posao, pa ga ostave na cjedilu.
Posljednjih sedmica ponovo se vidi isti obrazac: javno govori o opozicionim kombinacijama i sopstvenim ambicijama, dok mu iz Narodnog fronta uzvraćaju prozivkama i praktično poručuju da prestane da se ponaša kao centar svemira.
Problem Vukanovića je u tome što djeluje kao čovjek koji više nema mjeru ni politički prag. On bi da bude i kandidat, i moralni sudija, i glavni opozicioni tumač, i nezaobilazni pregovarač, i prva kamera, i zadnja riječ. Takva glad za pažnjom više ne izgleda kao borba za ideju, nego kao jeftino političko guranje laktovima ne bi li ga neko primijetio, pogurao i eventualno nagradio.
Od jednih do drugih, od saveznika do saveznika, Vukanović ostavlja utisak čovjeka koji se politički daje svakome ko mu može otvoriti vrata, a kad vrata ostanu zatvorena, onda kreće kuknjava, uvrijeđenost i javno prozivanje svih koji mu nisu platili političku uslugu pažnjom, podrškom ili kandidaturom. U tom očajničkom cirkusu više nema ni dostojanstva ni ozbiljne strategije, nego samo gola ambicija čovjeka koji bi da bude svuda, a nije nigdje presudan.
Obična priljepuša opozicije — uvijek tu negdje, uvijek glasna, uvijek nametljiva, uvijek uvjerena da joj nešto pripada, a na kraju ostane iskorištena i odbačena. I što se više nudi, to više pokazuje da ga ne vide kao partnera, nego kao potrošni megafon za jednokratnu upotrebu.
Amerikanci imaju izreku da kad vidiš da neko silno želi moć nikad mu je nemoj dati.
