Potresna objava Saliha Straševića otvorila je lavinu bolnih sjećanja bivših učenika koji tvrde da su u školskim klupama proživljavali strah, poniženje i fizičko kažnjavanje od strane nastavnice matematike koju u svojim svjedočenjima imenuju kao Branku Kubiček.
Strašević je u svojoj ispovijesti opisao scenu iz učionice koja, kako navodi, ni poslije toliko godina nije izblijedjela. Pisao je o šamarima, krvi, strahu i osjećaju nemoći pred ženom čiji je ulazak u razred, prema njegovim riječima, značio muk, stegnute grudi i čekanje da izabere novu žrtvu. Njegov tekst nije ostao usamljeno sjećanje.
U komentarima ispod objave počela su se nizati svjedočenja ljudi koji tvrde da su prošli isto. Jedna bivša učenica napisala je da je imala odlične ocjene, ali da ju je, uprkos tome, bilo strah „kao vraga“. Druga je navela da je batine dobijala gotovo svakodnevno, čak i nakon teške bolesti, te da roditeljima nije smjela reći šta proživljava. U komentarima se pojavljuju i tvrdnje da je riječ o nastavnici matematike koja je predavala u školi Pasci–Par Selo–Orašje–Brda, sa sjedištem na Par Selu, tadašnjoj OŠ „16. muslimanska“.
Upravo taj detalj dodatno je rasplamsao raspravu, jer su se ljudi počeli javljati imenom i prezimenom, potvrđujući da se dobro sjećaju iste žene i istog obrasca ponašanja. Iz njihovih riječi izbija ista emocija – strah koji nije prestao završetkom škole, već je ostao zapečaćen u sjećanju i nakon toliko godina.
Ova priča zato više nije samo jedna objava na društvenoj mreži. Postala je kolektivna ispovijest generacije koja tvrdi da je godinama ćutala o onome što je trpjela između školskih zidova. Umjesto uspomena na znanje, ostali su ožiljci. Umjesto autoriteta, u sjećanju je ostala figura pred kojom su djeca drhtala.
Ako je suditi prema svjedočenjima koja su isplivala u komentarima, bivši učenici nisu zapamtili nastavnicu matematike po formulama i brojevima, već po šamarima, prijetnjama i poniženju. A to je najteža presuda koju jedan prosvjetni radnik može ostaviti iza sebe.
Salihov tekst prenosimo u cijelosti:
„Ona se nad nama iživljavala
Usnio sam je sinoć, a golema ruka stezala se u pesnicu. Njeno suho, uvehlo lice, s velikim crnim kolutovima oko očiju, opet je bilo tu. Mala zmija, metar i žilet, dijelila je svoje šamare tako silovito da mi se i na sam pomen te spodobe obraz zacrveni.Ostavila je trag na svima nama. I danas se sjetim one mrtve tišine kad bi ulazila u razred, hodajući između redova i birajući žrtvu za svoje suhe ruke, od čijih mi je šamara uho znalo zvoniti danima. Bio je to zimski dan, čas matematike. Svi smo utihnuli kao jaganjci pred klanje. Ušla je tiho, s onim sitnim crnim očima koje su nemirno tražile koga će izdvojiti. Podigla je moju školsku drugaricu, zaustavivši se ispred mene, zadahnuta smrdljivim duhanom. Udarila je djevojčicu iz moje klupe tako snažno da je pljuvačka iz njenih usta pala na mene. Djevojčica je plakala, a ona ju je držala za vilicu poput zvijeri koja se iživljava nad plijenom.
Ustao sam i pitao:
– Zašto ste je udarili? Niste imali razloga. Pogledajte šta ste joj učinili!
Obraz moje školske drugarice gorio je, a krv joj je potekla iz uha. Nju to nije ni najmanje zabrinulo. Okrenula se prema meni poput kobca.
– Ustani! – naredila je.
Ustao sam. Bila mi je jedva do ramena, ali se protegla, zgrabila me za soluf i počela ga čupati kao bezumna. Zatim me ošamarila toliko jako da se i danas probudim pun nekog nijemog bijesa kad se toga sjetim.Nokat joj je završio u mom oku i potrgao kapilare. U trenu mi je oko pocrvenjelo. Sjeo sam. Gledala me, svjesna šta je učinila, pa se počela pravdati pred učenicima. Spakovao sam torbu, uzeo maramicu i prislonio je na oko. Dok sam izlazio iz učionice, pitala me:
– Kuda si pošao?
Zastao sam, okrenuo se i rekao:
– Ovo vam je posljednji put da ste me udarili.
Zalupio sam vrata tako da se cijela škola zatresla.
Kada sam došao kući, živio sam s nenom koja je imala osamdeset godina. Te noći nije oka sklopila. Sutradan se spremila da ode u školu i obračuna se s Brankom. Jedva sam je smirio i uspio uvjeriti da sam ja kriv, samo da izbjegnem veću sramotu i nevolju.
A onda je došao i taj dan.
Kažu, u školu je došao Orhan Salkičić, lokalni kočijaš, tih i miran čovjek. Njegova porodica bila je mirna, kako moja nena veli: „Samo nek je više živih.“ Ali tog dana Branka je išamarala njegovog sina, rahmetli Alju.
Orhan je došao pred školu s konjima. U jednoj rudarskoj čizmi sakrio je bič. Tražio je Branku, i ona je izašla na hodnik.
Izvadio je bič i počeo je udarati. Bježeći prema zbornici, gotovo je vrata iščupala koliko je panično pokušavala da se spasi. Jedva su je smirili i sklonili od njega. Poslije je dolazila i policija u školu.
Ali jedno je bilo sigurno – Branka više nikada nikoga nije udarila.
Tada sam se sjetio neninih riječi:
– Sine, motka ima dva kraja.
Jednom prilikom, dok smo iza škole prepričavali taj događaj, ote mi se pitanje:
– Zašto Orhan nije došao prošle godine?
Nastao je smijeh, gorak i olakšan u isti mah.
– Da te Branka ne „pečatira“ – dobaci neko.
Pitali su me hoću li joj halaliti.
Rekao sam da o tome ne razmišljam.
Bog nekome usadi i crnu dušu, pa ga obilježi da ga lahko prepoznamo. Takva je bila i ona vrag je odnio odakle je došla. Zvala se Kubiček Branka“
