Autor: Vijesti365
Godinama se razvlačio po sarajevskim medijima, ulagivao se Bošnjacima koji su ga tapšali po ramenu dok je udarao po Republici Srpskoj i glumio regionalnu savjest, a sada, kada je ostao sam, sjetio se da bi valjalo ponovo obući srpski dres. I, logično, nije našao hrabrosti da to uradi otvoreno i pošteno, već kroz najjeftiniji mogući trik — preko sporta.
Jer sport je idealan zaklon za prevarante. Dovoljno emotivan da zapali narod, dovoljno bezazlen da prikrije namjeru. Pa tako Vukan, nakon što je popušio i kod Draška Stanivukovića i kod Jelene Trivić, nakon što je sam sebi suzio politički prostor do granice nestanka, odjednom otkriva srce, naciju, emociju, navijanje. Kakva slučajnost. Kakva dirljiva transformacija. Baš sada, baš pred izbore, baš kada mu treba povratak među Srbe.
A federalni mediji su mu u toj predstavi došli kao idealna scenografija. Tu se najbolje glumi uvrijeđeni Srbin. Tu se najlakše prodaje priča o sukobu, principu i identitetu. Malo zategnute atmosfere, malo glume, malo isključivanja, malo prenemaganja — i eto ga: Vukan ponovo pokušava da se uvali narodu kao neko ko je neke stvari “shvatio” . Nije on ništa shvatio. Samo je osjetio da mu sarajevski aplauz ne može donijeti glasove tamo gdje mu jedino trebaju.
Najbjednije u svemu je što ovo nije zaokret iz uvjerenja, već povratak iz nužde. Kada čovjek ide tamo gdje misli da mu je korisno, pa onda iz istog tog pravca bježi čim vidi da je politički potonuo, panika je više nego uočljiva. A panika je loš režiser. Zato je cijela predstava bila providna od prve sekunde.
On je marioneta u njihovim rukama i previše su novca uložili u njega da bi se to moglo ikada promijeniti
