Politički procesi često proizvode neočekivane efekte, naročito kada se vode protiv lidera čije je biračko tijelo formirano na temelju duge i stabilne političke identifikacije. Presuda protiv predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, koja je izazvala snažnu polarizaciju u javnosti i osude iz jednog dijela međunarodne zajednice, trebala je – u očima njenih inicijatora – označiti kraj jedne političke ere. Međutim, višestruki ciklusi istraživanja javnog mnjenja, sprovedeni u različitim fazama – prije same presude i nakon nje – jasno pokazuju da se dogodilo upravo suprotno.
Kao neko ko je imao uvid u brojne nalaze agencija koje su radile istraživanja i za političke partije, i za medije, i za međunarodne subjekte, mogu potvrditi da je politička logika koju je slijedila optužnica – a to je da će proces obesnažiti Dodika – promašila svoju metu. Januar i mart kao dvije vremenske tačke jasno pokazuju da je, uprkos pravosudnom pritisku, Dodik uspio da ne samo stabilizuje, već i učvrsti svoju podršku. Njegova prednost u odnosu na sve opozicione lidere u direktnom duelu nije samo stabilna, već se kreće između 10 i 17 procentnih poena – i to bez ikakvih znakova opadanja.
Štaviše, percepcija da je riječ o političkom procesu, a ne pravnoj borbi, prisutna je kod velikog dijela ispitanika, uključujući i one koji ne glasaju za vlast. Tako misli 3/4 stanovnika. Oko Dodika se, paradoksalno, formirao dodatni krug birača – onih koji možda ne dijele sve njegove političke stavove, ali koji vjeruju da je ovim procesom pogođen simbol Republike Srpske, i da se time udara na institucije, a ne na čovjeka.
Upravo je u tome ključni politički dobitak – optužujući lidera, njegovi protivnici su mobilisali dodatnu podršku njegovoj ulozi. Istraživanja ne pokazuju da su građani spremni da mijenjaju pravac, već naprotiv – pokazuju visoku dozu nepovjerenja prema međunarodnom faktoru koji se doživljava kao politički pristrasan, i prema opoziciji koja se u ovom trenutku nije pozicionirala kao alternativa, već kao puki posmatrač, ili čak saučesnik u kampanji pritisaka.
Uprkos buci, opoziciji je realno ostao samo međunarodni faktor kao nada za dolazak na vlast. Građani je ne prepoznaju kao snagu koja može pobijediti na izborima. Njihovo ponašanje tokom proteklih mjeseci – od izostanka jasnog stava o političkom procesu, do sve otvorenijih poruka u skladu sa očekivanjima međunarodnih centara – dodatno ih je udaljilo od glasača. Njihova podrška osciluje oko petine stanovništva i to bez znakova ozbiljnog rasta.
Ne treba zanemariti ni raspoloženje javnosti prema političkoj sceni u cjelini. Istraživanja pokazuju da ljudi nisu zadovoljni ni intenzitetom sukoba, ni sveukupnom atmosferom, ali da u tom nezadovoljstvu biraju onu stranu koja pokazuje odlučnost i sposobnost vođenja. Trenutno, to je samo jedna strana – strana Milorada Dodika.
Zaključno, oni koji su očekivali da će presuda protiv predsjednika Republike Srpske dovesti do njegovog političkog pada, suočavaju se sa činjenicom da su proizveli kontraefekat. Dodik ne samo da nije oslabio, već je svojom pozicijom u kriznim trenucima dodatno učvrstio i podršku i simbolički kapital. S druge strane, opozicija je ostala bez strategije, bez inicijative i bez oslonca u narodu. Ako ne postoji neko sa strane da ih politički instalira – njihova šansa za pobjedu ne postoji. I to je, bez sumnje, najprecizniji opis političke realnosti u Republici Srpskoj danas.
