Iako postoji želja za novim ujedinjenjem i ukrupnjavanjem unutar opozicije u Republici Srpskoj čini se da su razlike među liderima ipak nepremostive. Mnogo realniji scenario je da će se oformiti dvije kolone, a jedino što će im biti zajedničko je želja da se pobijedi trenutna vlast na narednim izborima.
Sve je kulminiralo dešavanjima u SDS-u kada je predsjednik te stranke Milan Miličević naprasno podnio ostavku, što je najstariju stranku u Srpskoj uvelo u nove turbulencije. Međutim, ne postoje razmimoilaženja samo u SDS-u, trzavice postoje i u PDP-u.
Nije tajna da Stanivuković nije imao podršku jednog dijela te stranke, a da mu je na megdan u trci za predsjednika trebao izaći Igor Crnadak. Iako je situacija privremeno „ispeglana“, djeluje da razlike nisu prevaziđene. Tako je šef Kluba poslanika ove stranke u Narodnoj skupštini ponovo indirektno prozvao Stanivukovića. On je krajem sedmice zatražio da se ispita tender kojim je dodjeljen posao održavanja javne rasvjete u Banjaluci zagrebačkoj firmi u visini od 35 miliona KM.
To je itekako naljutilo kako samog Stanivukovića, tako i njegove najbliže saradnike. Iako nije javno odgovorio, Stanivuković je među partijskim drugovima veoma ljutito govorio o ovakvom istupu Crnatka.
To nije mnogo nasikiralo Crnatka, jer postaje svjestan da je njegova budućnost u PDP-u vrlo upitna. Iako je sada poslanik ove stranke, izvjesno je da on neće imati podršku ni Stanivukovića, ni partijskog rukovodstva na narednim izborima. Tako bi mogao ostati bez poslaničkog mandata, a time i bez kakvog takvog uticaja u stranci, zbog čega sada posmatra i preslagivanja na širem planu u opoziciji.
Najave da će biti formiran novi pokret u opoziciji, a koji bi činili članovi iz više opozicionih stranaka, jesu tačne. Međutim, u njega nisu voljni da uđu svi. Njima smeta što se za takav projekat najviše zalaže Stanivuković, ali i zato što se vidi „potpis“ Beograda u cijelom poslu. Tako u novi pokret nije pozvan Vukanović, a ta ideja nema podršku ni Milana Miličevića i ekipe koja ga je podržavala u SDS-u.
Prije svega, to bi značajno oslabilo SDS, pa skoro njegovu ulogu svelo na čisti ukras u opoziciji. Mnogi koji su gradili svoj imidž kroz dosadašnji opozicioni rad ne žele da rizikuju da njihova uloga bude minimizirana, te da se kroz pokret afirmišu neki novi kadrovi. Mnogi od njih zamjeraju Stanivukoviću i samovolju i samopromociju unutar opozicije i njegovo nametanje za novog lidera.
Zbog toga je izvjesno da će jedna grupa koja nije oduševljena idejom jednog pokreta krenuti u ukrupnjavanje drugim putem, odnosno formiranjem grupacije koja bi bila nastrojena opoziciono ka vlasti, ali i prema Stanivukoviću i okupljenima oko njega.
Naredna tri mjeseca biće u tom smislu veoma interesantno.
Zavisiće mnogo i od dešavanja unutar SDS-a i kako će se riješiti kriza unutar te najveće opozicione stranke.
Dok s jedne strane Stanivuković ima podršku Vukote Govedarice, ali i još nekih SDS-ovaca, postoje oni koji su bliži Jeleni Trivić i Nebojši Vukanoviću. Ipak, najviše je onih koji su za jedinstvo u opoziciji, ali u kojem će SDS biti najsnažnija opcija. Tek nakon izbora novog predsjednika u SDS-u biće jasnija slika stanja.
Ukrupnjavanje opozicije značilo bi i cijepanje SDS-a. Pitanje je da li sa Stanivukovićem u isti pokret žele Narodni front Jelene Trivić i Lista za pravdu i red Nebojše Vukanovića, ali i pokret „Svojim putem“ Igora Radojičića. Zato mu za stvaranje pokreta koji bi bio opozicioni trebaju i opozicionari. A ako gorenavedeni ne bi željeli da budu dio tako nečeg, pored njegovog PDP-a, to bi značilo da bi se i dio SDS-a morao da se pridruži tom pokretu.
S druge strane, u SDS-u Ljubiša Petrović, ali i još neki visoki funkcioneri te stranke, ne gledaju blagonaklono na Stanivukovića. Petrović je takođe bliži Jeleni Trivić, Vukanoviću i Crnatku.
Tako bi se cijepanjem SDS-a, na njegovim ruševinama, gradila dva pokreta. Jedan onaj okupljen oko Stanivukovića i drugi koji bi činili Jelena Trivić, Nebojša Vukanović, Igor Crnadak i Ljubiša Petrović.
SDS, kao najstarija stranka u Republici Srpskoj, tako je postala plijen koji više ne trgaju samo stranke vlasti, nego na nju sada kidišu i opozicionari, ali i njeni članovi.
