Autor: Vijesti365
Škole bi trebalo da budu sigurno mjesto za djecu, ali umjesto toga sve češće postaju prostor u kojem nasilnici rastu, ohrabruju se i štite.
Kad se sve ogoli, ostaje samo jedno pitanje: ko štiti zlostavljače u školama? Štiti ih sama školska struktura. Uprave, pedagozi, nastavnici koji ćute, direktori kojima je važniji privid mira nego zaštita djece.
Kada dijete prijavi nasilje, ne nastane reakcija. Nastane šapat. Roditelji godinama slušaju iste fraze: “djeca se posvađala, normalno je”, “nema dokaza”, “riješićemo interno”, “ne talasajte”. A rješavanje obično znači skrivanje problema dok situacija ne eskalira. Tek kad neko završi u hitnoj pomoći ili psihološkom kolapsu, institucije se “uključuju”, kao da je potrebno dokazati krv da bi neko uopšte saslušao dijete.
Najgore od svega: nasilje nije samo fizičko. Ono što škole najviše guraju pod tepih jeste psihičko zlostavljanje. To je ono tiho, prljavo, razorno. To je ono koje djeca nose godinama kao nevidljive modrice. A pogađa najdublje upravo onda kada dolazi od onih koji bi trebalo da budu autoritet i zaštita – nastavnika.
Niko to javno ne želi da prizna, ali postoje čitave generacije djece koje su odrastale uz učionice u kojima su ih nastavnici nazivali bezvrijednim, nesposobnim, ponižavali pred razredom, ismijavali, govorili im da neće ništa postići, vrijeđali izgled, karakter i inteligenciju. To nisu “strogi nastavnici”. To je emocionalno zlostavljanje. I to je nasilje. Ali u školskim izvještajima i zapisnicima – ne postoji. Ne postoji jer bi priznanje otvorilo Pandorinu kutiju, a to je zadnje što direktori žele.
Zato škole zatvaraju oči. Da ne bi morale da priznaju problem. Da ne bi morale da snose odgovornost. Da ne bi komplikovali statistike koje na kraju godine šalju u ministarstvo. Da bi sačuvali “ugled škole”, kao da ugled postoji kada djeca pate, a odrasli gledaju u stranu. Lakše je reći da dijete pretjeruje, da je osjetljivo, da roditelj “pravi dramu”, nego sprovesti proceduru i suočiti se s istinom.
I onda se sve slomi na roditeljima. Oni obilaze školu, pišu molbe, ulažu žalbe, traže sastanke. Čekaju odgovore koji nikad ne stignu. A njihovo dijete svakim danom dolazi kući tiše, ranjivije, slomljenije. Kada roditelji naiđu na zatvorena vrata školske uprave, ostaje samo jedno rješenje – otvoriti slučaj javnosti. Kontaktirati medije. I to bez odlaganja.
Jer ništa ne pokreće sistem brže od svjetlosti javnosti. Kada slučaj izađe u medije, tada se direktori “upravo informišu”, pedagog “nije bio upoznat”, a škole “odmah reaguju”.
Tada institucije, začudo, znaju tačno šta treba da rade.
Dok god se sve pokušava zataškati u ćošku zbornice, nasilnici će biti zaštićeni.
Ali kad se sve iznese u medije – tada njihova zaštita pada.
