Gubitak partnera u Republici Srpskoj demonstrirano kroz strah opozicije da ugosti svog dugogodišnjeg nalogodavca, ali prije svega velikog prijatelja i finansijera Šmita u proteklom periodu pratilo se budnim okom i sa mnogo pažnje. Željan osvete, vođen nacističkim težnjama predaka i inspirisan željom za destabilizacijom Republike Srpske njemački državljanin otkrio je zahtjeve opozicije, predstavljene kao uslov za nastavak podaničkog odnosa, ali jedinstvo Srpske u odgovoru nije narušio.
Republika Srpska još jednom je pokazala snagu i oduprla se stranim okupatorima.
Takav rasplet drame mogao se i očekivati, jer se iz dosadašnjeg iskustva zna da to često i uslijedi kada se sukobe čvrste institucije i njihovi predstavnici i odluke, sa jedne i nelegitimni pokušaji projekta, bez pravnog uporišta, čiji je zadatak urušavanje tih istitucija, s druge. U prvom slučaju riječ je o Repubici Srpskoj, njenim institucijama i predstavnicima proisteklim iz volje naroda, a sa željom da je čuvaju, grade sigurnu budućnost i odbrane svaki napad na njene temelje, dok se u drugom radi o njemačkom turisti bez potvrde o imenovanju u Savjetu bezbjednosti, neophodne za obavljanje funkcije visokog predstavnika.
Odnos snaga je jesan, a kapitulacija nelegitimnog „visokog predstavnika“ otkazivanjem sastanka i gubitak partnera i u opoziciji očigledna. Pravnu borbu protiv kolonizatora Srpska je otpočela dolaskom Šmita u BiH odlukom o nepriznavanju Šmita za visokom predstavnika, ali i dalje se među pojedinim političarima, predstavnicima opozicije koje ni nakon skoro 20 godina narod nije prepoznao kao sposobne lidere, našlo onih koji su kršili zvanični stav Republike Srpske i sastajali se sa njim zarad lične koristi. Sada, kada su mu i oni otkazali poslušnost, a Srpska konačno pokazala čvrst stav i jedinstvo. Jedna bitka je dobijena, a pobjeda će biti proglašena kada Šmitova misija u BiH bude okončana.
U Srpskoj nema saradnike, u FBiH djelimično, jer je odnos bošnjačkog dijela političkih predstavnika varijabilan i pitanje je momenta kada će neka od njegovih odluka biti neprihvaćena, a njegov položaj i ugled u tom dijelu javnosti biti doveden u pitanje. Nije da se do sada to nije dešavalo, pa da iznenadi. Treba podsjetiti na proteste nakon Šmitovog nametanja Izbornog zakona i nezadovoljstvo bošnjačkog dijela javnosti takvom odlukom.
Urušavanje principa konsenzusa, kao jednog od osnovnih od kojih je satkan i na kojima je izgrađen Dejtonski ugovor Šmitovim djelovanjem može se smatrati najvećom tragedijom cijele BiH. Nametanje zakona, ali i samo djelovanje Šmita u BiH u suprotnosti je sa demokratskim vrijednostima na koje se u svojim aktivnostima neprestano poziva.
Svojim dolaskom i djelovanjem Šmit potvrđuje tezu da je BiH „zemlja slučaj“ čiji unutrašnji procesi čine da ona na putu ka Evropskoj uniji krupnim koracima korača samo unazad. Sve dok se krize rješavaju pokušajem sprovođenja sile, dok se požari gase benzinom, dok se zakoni umjesto u zakonodavnim organima budu kovani u stranim ambasadama, a nametani u zgradi OHR, a konsenzus među političkim predstavnicima sva tri naroda počiva u sjeni volje međunarodnih predstavnika, trenutno oličenoj u liku nametnutog „visokog predstavnika“ tako će da bude i dalje, a jaz i krize sve dublje.
Sve to daje logične odgovore, pa pitanja nije ni potrebno postavljati. Ovakva BiH u kojoj poštovanje Dejtonskog mirovnog sporazuma podrazumijeva štetu srpskom narodu i Republici Srpskoj, a nastojanja stvaranja centralizovane države uz pomoć međunarodnog faktora istovremeno zanemarujući interese druga dva suverena naroda predstavlja odbranu od izmišljenje „velikosrpske hegemonije“ nema ni sadašnjost ni budućnost.
