Ako je Nebojša Drinić, blizak saradnik Draška Stanivukovića, prije samo nekoliko dana bio u kontaktu sa Andrejem Plenkovićem u Briselu, onda je sasvim legitimno postaviti pitanje kakvu igru Stanivuković zapravo vodi pred domaćom javnošću.
Jer ne ide jedno s drugim. Ne može se s jedne strane danima graditi narativ o zadržavanjima, pritiscima, granicama i navodnoj političkoj torturi, a s druge strane sasvim normalno komunicirati i pojavljivati se u krugu ljudi koji predstavljaju upravo tu političku adresu prema kojoj se u javnosti pokušava proizvesti drama.
Tu se onda više ne govori o principima, nego o dvostrukoj igri. Jedna priča ide za kamere, društvene mreže i emotivno uznemiravanje javnosti, a druga očigledno za zatvorene salone, sastanke i političke aranžmane. Kada se te dvije slike stave jedna pored druge, sasvim je opravdano zapitati se da li iza svega postoji politički dil koji javnosti još nije objašnjen.
Stanivuković godinama pokušava da se predstavi kao buntovnik, kao čovjek van sistema, kao neko ko se navodno sukobljava sa svima. A onda se malo po malo pokaže da je ta slika pažljivo upakovana predstava za publiku, dok u pozadini funkcionišu sasvim drugačiji kanali. U tom raskoraku između onoga što priča i onoga što radi, evidentno je da je marioneta koja igra ulogu koja joj je dodijeljena, dok neko drugi vuče konce.
Ako se pred narodom glumi progonjeni heroj, a u pozadini održavaju kontakti i politička bliskost sa onima koji se javno predstavljaju kao druga strana, onda se samo od sebe postavlja pitanje: ko ovdje koga pravi budalom?
Autor: Vijesti365
