Gradonačelnik Draško Stanivuković najavio je novi model obračuna poreza i obavezno uređenje fasada u centru Banja Luka. Na papiru uredan, evropski, urban potez. U suštini, finansijski pritisak na vlasnike koji nemaju kapital da igraju investitorsku utakmicu.
Ključna poruka koja se provlači kroz cijeli plan glasi: nećete plaćati porez prema onome što imate, nego prema onome što biste mogli imati. Drugim riječima, ako u centru grada imate staru kuću, plaćaćete porez kao da tu već stoji višespratnica ili poslovni objekat.
Tu nema govora o tehničkim izmjenama. Ovo je suštinska promjena filozofije oporezivanja.
Jer kada nekome povećate poresku osnovicu na osnovu “potencijala gradnje”, vi mu ne šaljete poruku da uredi fasadu. Vi mu šaljete poruku da ulaže ogroman novac ili da proda.
A ko kupuje kada mali vlasnik mora da prodaje?
To sigurno ne kupuju penzioneri i ljudi sa prosječnom platom.
Kupuje investitor.
U istom paketu dolazi i obavezno uređenje fasada, uz poruku da ko ne može da ispoštuje pravila života u centru – treba da razmisli gdje živi. Ta rečenica je politički možda najteža.
Jer centar grada nije elitni klub. To su kuće i stanovi ljudi koji su tu živjeli decenijama. Ako im se nametne obaveza koju ne mogu finansijski podnijeti, rezultat nije “uređen grad”, nego istiskivanje.
Narativ je pažljivo izabran: šupe u centru, zapuštena dvorišta, evropski standardi. To zvuči kao red i disciplina. Međutim, iza te retorike stoji mehanizam koji može dramatično promijeniti vlasničku strukturu najatraktivnijih zona grada.
Drugi sloj priče je budžetski. Promjena poreske osnovice znači rast prihoda bez formalnog povećanja poreske stope. To je politički elegantno – ne dižeš porez, ali građani plaćaju više.
Treći sloj je urbanistički. Kada oporezujete prema potencijalu, vi zapravo poručujete: grad mora da se gradi, i to brzo. Ali pitanje je – po čijoj mjeri?
Ako nema jasnih subvencija, prelaznih rokova i socijalnih mehanizama zaštite, ovaj model neće pogoditi buržuje. Pogodiće one koji imaju imovinu, ali nemaju kapital.
Uređenje grada jeste legitimna politika. Međutim, način na koji se to radi otkriva da li je cilj stvarno red ili ubrzana transformacija centra pod pritiskom fiskalne sile.
Evropski grad se ne pravi tako što se građanima poruči: ili ulaži, ili se skloni.
Evropski grad se pravi ravnotežom.
A ravnoteže u ovom planu nema.
