PIŠE: Marko Romić, savjetnik predsjednika Republike Srpske
Sud Bosne i Hercegovine od svog neustavnog začetka Zakonom o Sudu BiH nametnuo se kao odluka u vezi koje je sve sporno. Kada se u Ustavnom sudu BiH povela rasprava o ovom zakonskom rješenju, stavovi dvojice srpskih i hrvatskih sudija su bili jasni, a sažeti su najbolje u izdvojenom mišljenju ondašnjeg sudije Zvonka Miljke: „Ne može da postoji Sud Bosne i Hercegovine ako ga nema u samom Ustavu Bosne i Hercegovine… Jedini način za uspostavljanje ovakvog suda bio bi moguć ustavnom revizijom, u skladu sa članom 10.1. Ustava Bosne i Hercegovine.“
Zamislite da u jednoj državi se uspostavlja sudska vlast bez uporišta u ustavu?! Ili jednako frapantno djeluje da se sud uspostavlja bez relevatne odluke zakonodavnog organa. Ustavom BiH niti jednim slovom nije pomenuta niti naznačena sudska vlast, ali jeste nedvosmisleno određeno da sve nadležnosti koje eksplicitno ne pripadaju Bosni i Hercegovini pripašće entitetima – Republici Srpskoj i Federaciji BiH. Ergo sudska vlast je ustavom predodređena da se organizuje na entitetskom nivou, i samo kao takva može da postoji u BiH. I postojala je do 2000. godine.
Antidejtonskim tumačenjem čl. 5 Aneksa 10 Dejtonskog sporazuma i malicioznim tumačenjem „bonskog ovlaštenja“ visoki predstavnik nameće Zakon o sudu BiH 2000. godine, lišavajući ovu instituciju bilo kakvog demokratskog legitimiteta, pored neospornog odsustva legaliteta.
Vrlo brzo će se pokazati da je ovo pravosudno čudovište napravljeno sa jasnim političkim ciljem, noseći u sebi snažnu poruku minulih vremena.
Najprije, lokacija na kojoj se nalazi samo zdanje Suda jeste sinonim za stradanje srpskih civila i vojnika tokom ratnih godina. U podrumima današnjeg Suda BiH misteriozno su nestajale osobe, dok su mnogi mučenički postradali. I dan-danas u „multietničkom“ Sarajevu koje se hvali sa postavljanjem „istorijskih“ tabli i spomenika, nema mjesta za ploču na ovoj zgradi koja bi bila trajno svjedočanstvo srpskog stradanja u ratnom logoru.
Ovo „grdno sudilište“ srpskog naroda za više od jedne decenije osudilo je 95 Srba i to na 1054 godina zatvora. Istovremeno četiri puta manje je osuđeno Hrvata i Bošnjaka i to na tri puta manje godina zatvora. Ovakva sudijska statistika nam govori da posljednji inkvizicioni sud i dalje živi u srcu Evrope, daleko od očiju evropske pravničke javnosti, koja ne čuje ili ne želi da čuje glasove nedužno presuđenih i utamničenih Srba.
Vrhunac besmisla Suda BiH je i najnovije hapšenje predsjednika Suda Ranka Debevca, koji je zajedno sa bivšim direktorom OBE Osmanom Mehmedagićem osumnjičen da je izvršio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja i to na način da su sistemski, u dužem periodu prisluškivali sudije Suda BiH i tužioce Tužilaštva BiH u pojedinim predmetima. Kakvu ovo poruku šalje svakom razumnom čovjeku? Kako jedan sudski organ koji treba da bude nezavistan i nepristrasan može neomatano da obavlja svoju djelatnost ako je istovremeno pribježište za društveno opasne osobe koje ne trebaju nikada i ni u kom društvu da sude, već da im se sudi? Ovakva profesionalna degradacija koju je sebi dozvolio prvi čovjek Suda BiH šalje jasnu poruku da u toj pravosudnoj instituciji nije ostao ni jedan postulat koji sačivanja Kodeks sudijske etike – ni integritet ni primjerenost ni revnost sudijskog rada.
Zloupotreba sudijske funkcije, koruptivne radnje, neovlašteno prisluškivanje vlastitih kolega i uticaj na ishode aktivnih predmeta svjedoče o dubokoj krizi ovog antidejtonskog i neustavnog konstrukta, a pravničkoj i široj javnosti ostaje samo da gleda ovaj šah-mat BiH pravosuđa.
