I možda da u nastavku ovog naslova dodamo da ako je propala Jugoslavija, kako da opstane mala Jugoslavija…
Sjećate se 1991? Ja se sjećam. I sjećam se kako su dušebrižnici zapadnih zemalja govorili o tome kako mi nismo normalni i kako je neophodno da se SFRJ raspadne po šavovima. I to po šavovima koji čine granice između tadašnjih republika, a ne po nacionalnim. Čak je i Badinterova komisija prekršila tada međunarodno pravo, a sve po čuvenom Ustavu Jugoslavije iz 1974.godine. Inače je to bio , u tom trenutku, najduži Ustav na svijetu. Govorili su da mi ne znamo i ne možemo da živimo zajedno i da je neophodno da Slovenija, Hrvatska, BiH i Makedonija odu iz Jugoslavije.
Sjećate li se 1995. godine? Period samo četiri godine nakon gore navedene 1991. Hladni novembar u Dejtonu. Sporazum koji je prekinuo rat, a zatim i tvrdo ubjeđivanje istih onih gore navedenih kako mi u BiH moramo da živimo zajedno i kako je neprirodno da ta državna zajednica bude podijeljena. „Vi možete zajedno“, „morate“ – govorili su. „Jedna ste zemlja“ i sl. Licemjerstvo najgore vrste.
Danas, 30 godina poslije, ova zajednica opstaje samo zahvaljujući tom istom zapadu. BiH ovakva ne odgovara nikome . Hrvati žele da se spoje sa Hrvatskom i ne zanima ih BiH, na teritoriji nekadašnje Herceg Bosne kuna je bila legalno sredstvo plaćanja, a zastavu BiH nećete moći da vidite nigdje osim na nekoliko objekata u kojima spavaju službenici isturenih odjeljenja neke od zajedničkih institucija. U Čapljini, Širokom Brijegu ili Grudama, recimo, nemoguće je naći ni 1 od sto stanovnika koji se zalažu za BiH. Slavo Kukić i još njih nekoliko samo. Tek onoliko koliko je potrebno do sljedećeg stepena , u kojem te državne zajednice neće ni biti, a prirodno će se taj dio pripojiti Hrvatskoj.
O nama ne treba mnogo ni da trošimo riječi. Republika Srpska je država u državnoj zajednici. Imamo mnogo i imamo istorijsku šansu da napravimo na ovom prostoru srpsku državu. Zato smo nezadovoljni. Želimo više.
Nezadovoljni su i današnji Bošnjaci. I oni, iako je to apsolutno nerealno, žele totalnu centralizaciju i državu na temeljima onoga što je želio i Benjamin Kalaj. „Bosanski“ jezik „bosansku“naciju…sic.
Ovi zadnji navedeni zato jako vješto pokušavaju da izbjegnu termine poput onoga da je BiH praktično Jugoslavija u malom. Internet je preplavljen sa tekstovima i „naučnim“ radovima u kojima se i rukama i nogama bore protiv ove sintagme. Pokazuju kako je Bosna i Hercegovina “znatno starija kao geopolitički prostor od Jugoslavije i da njeno postojanje datira još iz desetog stoljeća, i drugo – kako ona za razliku od Jugoslavije nije bila zbir različitih entiteta nego “mjesto s vlastitom kulturom i identitetom”. O istorijskoj srpskoj Bosni ni riječi. Bitno je da se izbjegne termin Yu u malom. E pa neće moći gospodo.
Hrvatski istraživači i istoričari, politikolozi imaju vrlo jasan stav, koji se ogleda u sljedećem:
“Ono što su nekad u Jugoslaviji bili Srbi, danas su to u Bosni Bošnjaci. Ono što je nekad za Jugoslaviju bio Milošević danas je za BiH Komšić. Komšić otvoreno govori da želi unitarnu BiH, odnosno da želi BiH gdje bi većinski bošnjački narod vladao nad ostala dva naroda, baš kao što je Milošević želio unitarnu Jugoslaviju gdje bi većinski srpski narod vladao nad ostalim narodima. Model jedan čovjek jedan glas, osnovno je sredstvo preko kojeg se želi provesti ta dominacija, jer jedan čovjek jedan glas uvijek odgovara isključivo većinskom narodu“.
Vrlo jasan stav, koji se se, u suštini, ne razlikuje mnogo od naših stavova, pogotovo oko protivljenja ovome o jednom čovjeku i jednom glasu.
Profesor Nenad Kecmanović kaže: “BiH je država u kojoj jedna polovina ne priznaje drugu, a u onoj malo većoj polovini, koja je podijeljena na dvije četvrtine, Bošnjaci i Hrvati žive u antagonističkoj koegzistenciji”. Može li jasnije i kraće?
„U Sarajevu je na djelu klasična ambasadorokratija i tamo samo razmišljaju o tome šta će reći „međunarodna zajednica“, odnosno Vašington, Ankara, Brisel, Rijad. Kao argument potežu kapitulantsku frazu da su uvijek drugi, veliki i moćni, odlučivali o našoj sudbini. Trebalo bi, potpuno obrnuto, utvrditi šta su lokalni interesi i kompromisi, a onda tražiti spoljno priznanje unutrašnjeg aranžmana.
Etnički i vjerski složene države u svijetu organizovane su kao konfederacije, unije, konsocijacije, poput Belgije, Švajcarske, Holandije. Za ovu posljednju vodeći američki ekspert Arend Lajphart piše da protestanti i katolici žive dva paralelna života i „susreću se samo slučajno na ulici i na odsluženju vojne obaveze“. Kako te države ipak nisu nemoguće nego vrlo funkcionalne?! Tako što te duboko podijeljene zajednice ipak žele da žive u jednoj državi. U BiH, Srbi, Hrvati i Muslimani nisu nikada imali priliku da se izjasne da li žele da žive u zajedničkoj državi“.
U posljednjoj rečenici Nenada Kecmanovića se krije sva suština odnosa zapada prema srpskom narodu. Samo ovaj narod nema pravo na referendum i na odlučivanje u kakvoj i u kojoj državi želi da živi. Mada je to jasno svima.
Multikulturalnost je propala ideja u Evropi. To je još prije nekoliko godina utvrdila i Angela Merkel. Ali i dalje se ta ideja forsira na ovom prostoru. Lažna država Kosovo može, Republika Srpska ne. Kada ih upitate zašto, oni kažu Kosovo je izuzetak. Kakav? Nemamo pojma (što bi rekao Radovan treći).
A šta su činjenice?
BiH je nefunkcionalna zajednica, u kojoj se niko ne osjeća ugodno. Za gotovo 30 godina mira ovdje nije napravljena država u kojoj bi se svi osjećali ugodno. Naprotiv, svi se osjećaju jako skučeno u ovom protektoratu američko-britanske ambasade i u vrtlogu ekstremnih promjena na geopolitičkoj sceni.
Vuk Bačanović je na sve ovo dodao slijedeće:“ Odbrana koncepta BiH s pozicije trenutačnog “probosanstva” je nemoguća, jednostavno jer ono ne brani niti je ikada branilo bilo kakvu Bosnu, a ni Hercegovinu, nego ideološko nasljeđe Alije Izetbegovića i mladomuslimanski istorijski revizionizam, a koje opet, o čemu svjedoči obilje jasnih dokaza, kao i nedavni istup Izetbegovićevog najbližeg saradnika Džemaludina Latića, nikada nije ni imalo u vidu takvu odbranu. Može se reći da je koncept baziran na ispraznom moralizovanju i gmizavoj autokolonijalnoj patetici, a koji je vrhunac svoje državotvorne ideologije doživio nedavnim organizovanjem protesta za “očuvanje države” ispred ambasada stranih država doživio vrhunac, potpuno pukao”.
Tačno u metu.
