Da li ijedan Srbin koji se druži sa Naserom Orićem pomisli na hiljade ubijenih sunarodnika na području Srebrenice i Bratunca? Da li pomisli na krvave pohode tog krvnika, na klanje djece i staraca? Da li su zagrljaji zločinca i najgoreg ubice važniji od savjesti i da li su benefiti koje ti zagrljaji donose, u vidu novca i moći, važniji od samo jednog života? Života petogodišnjeg Aleksandra Dimitrijevića i njegovog brata Radislava iz Skelana.
Zar je moguće da konvertiti poput Vojina Mijatovića i Ace Lukasa pristaju na sve zarad nekoliko novčanica ili ministarskog mjesta? Pa tog Mijatovića je Milorad Dodik nagradio dovodeći ga iz Beograda u Banjaluku kada bukvalno nije imao šta da jede. Spasio ga, dao mu posao, oživio, a ovaj mu je okrenuo leđa. Postao je bahat i uskladio svoje mišljenje sa sarajevskom sećijom. A sećija košta. Cijena je zagrljaj sa samim zlom.
Sram te bilo, Vojine. Nisi zaslužio da hodaš srpskom zemljom.
