Značaj i moć Dejtonskog sporazuma

0
29

PIŠE: Prof. dr Milan Blagojević

Vrijeme i događaji iza nas, sada već 27 godina, pokazali su koliki su značaj i moć Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Njegov značaj i njegova moć nije u tome, kako pogrešno smatra Evropski sud za ljudska prava u presudi iz predmeta Sejdić-Finci iz decembra 2009. godine, da „zaustavi brutalni sukob“ i da je, kako takođe pogrešno percipira taj sud, navodno „priroda tog sukoba bila takva da je bilo neophodno pristati na konstitutivne narode kako bi se osigurao mir“ (stav 45. navedene presude). Ovakvo poimanje je lišeno valjanog osnova, kako pravnog tako i političkog i moralnog, a osim toga je i opasno po budućnost svih nas ovdje u BiH. Jer, upravo odredbe Ustava BiH o sastavu Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, Predsjedništva BiH, Savjeta ministara i načinu njihovog funkcionisanja, odlučivanja u njima, predstavljaju istinski conditio sine qua non postojanja BiH.

Naime, uz prihvatanje istine postojanja tri nacije u BiH, koju Evropski sud neće da prihvati jer samo time omogućuje sebi da izvodi pogrešne zaključke o navodnoj prevaziđenosti konstitutivnih naroda i njihovoj obaveznoj predstavljenosti u institucijama na nivou BiH, jasno je da upravo samo takve ustavne odredbeomogućavaju postojanje i funkcionisanje BiH. Jer, one sprečavaju nametanje volje jednog konstitutivnog naroda onim drugim konstitutivnim narodima i ne dozvoljavaju da predstavnici jednog entiteta u zajedničkim institucijama BiH nameću svoju volju predstavnicima drugog entiteta. U suprotnom, svaki pokušaj nametanja drugih kvazirješenja ne bi značio samo dekonstrukciju Doma naroda i Predsjedništva BiH, već i dekonstrukciju BiH i put u nove oružane sukobe i stradanja ljudi na ovom prostoru. Zato je sudija Bonelo, koji je sa ostalim sudijama Evropskog suda za ljudska prava odlučivao te 2009. godine u predmetu Sejdić-Finci, bio apsolutno u pravu kada je, u svom izdvojenom neslažućem mišljenju u odnosu na većinsku odluku, toj većini sudija otvoreno rekao da „ne može podržati Sud koji sije ideale, a žanje krvoproliće“. Eto, u tome se, dakle, ogleda suštinski značaj i uloga Ustava BiH, a time i Dejtonskog sporazuma u cjelini.

Kada se imaju u vidu ti razlozi, onda je sasvim jasno da Dejtonski sporazum ne samo što nije prevaziđen, već nikada ne može biti prevaziđen. Naprotiv, samo takav sporazum omogućuje postojanje BiH u kojoj nijedan narod i entitet neće biti iznad drugih. Sve drugo će voditi u sukobe i tragedije, kako pojedinaca tako i nacionalnih kolektiviteta. A da je Dejtonski sporazum narušen, to je činjenica. On je narušavan, u kontinuitetu od 25 godina, od strane visokih predstavnika u BiH i tzv. Savjeta za implementaciju mira u BiH. Naime, nigdje u Dejtonskom sporazumu, ni u jednom njegovom aneksu, nije dato pravo visokom predstavniku da može nametati bilo kakav akt u BiH, a kamoli ustavne amandmane i zakone. A i kako je moglo biti dato takvo nešto, kada je BiH država članica Ujedinjenih nacija koja, kao i sve druge takve države, uživa sva prava koja proizlaze iz vrhovnog načela međunarodnog prava, propisanog Poveljom UN, a to je načelo suverene jednakosti država.

To načelo, u sadržajnom smislu, zabranjuje ne samo Ujedinjenim nacijama i organima te organizacije nego i svakoj državi i pojedincu da se na bilo koji način miješaju u pitanja koja po svojoj prirodi predstavljaju unutrašnja pitanja druge države. Ta pitanja pravno uređuje isključivo suverena država, putem svojih institucija. Stoga ne samo visoki predstavnik kao pojedinac, već i onaj Savjet za primjenu mira nemaju pravo da bilo šta nameću BiH kao suverenoj državi, jer time povređuju kako Dejtonski sporazum, tako i Povelju UN, a time i međunarodno pravo u cjelini.

Nažalost, uprkos tome, brojni visoki predstavnici su ovdje svoju volju nametali kao ustavne amandmane i zakone. Da tragedija bude veća, pri tome su se visoki predstavnici svaki put pozivali na tzv. Bonske zaključke iz decembra 1997. godine,protivpravno nametnute od Savjeta za primjenu mira u BiH, tijela čije postojanje nije dozvoljeno nijednim izvorom međunarodnog prava. Dakle, tijelo stvoreno povredom međunarodnog prava i sastavljeno od drugih država, koje prema Povelji UN imaju dužnost da poštuju načelo suverene jednakosti BiH kao države članice UN, je suprotno međunarodnom pravu dalo kvaziovlašćenje visokom predstavniku da nama ovdje u BiH nameće svoju volju kao zakon, što je takvo nasilje i povreda međunarodnog prava kakvi nisu zabilježeni u istoriji.

Stoga uzimajući u obzir svu prethodnu argumentaciju, duboko sam uvjeren da Dejtonski sporazum ne treba mijenjati nego ga se treba striktno pridržavati. Samo tim striktnim pridržavanjem omogućavamo poštovanje BiH kao države članice UN-a, na jednoj, te, na drugoj strani, poštovanje Republike Srpske i Federacije BiH kao konstituenasa koji su je izgradili. Naime, Republika Srpska i Federacija BiH su pristale da se putem Dejtonskog sporazuma ujedine u BiH kao složenu državu, sa konfederalnim i federalnim elementima, u kojoj BiH ima svoje nadležnosti izvan kojih ne može ići jer time krši Ustav BiH, što jednako važi i za entitete i njihove ustavne nadležnosti.

(NSPM)

Ostavite komentar