“Ljubiša Ćosić će biti ministar finansija, a Nenad Nešić je bio oružje za postizanje tog cilja. Još je Dodiku usput poručio da je on gazda SNSD-a u Istočnom Sarajevu. Inače, Nešić je uz Ćosića od 2012. godine i Ćosić nije bio gadljiv na lokalno koaliranje sa njim. Prvi put je izabran za načelnika Istočnog Novog Sarajeva zahvaljujući Mladenu Zirojeviću, Nenadu Nešiću i Staši Košarcu. Prije dvije godine postao je gradonačelnik zahvaljujući glasovima DNS-a. Gdje im je tada bio glas baze?”
Ovo u razgovoru za sarajevsko Oslobođenje kaže članica Glavnog odbora SDS-a Aleksandra Pandurević, koja dodaje da je Ljubiša Ćosić kao palačinku slasno progutao Nenada Nešića kada mu je obećano da će biti ministar.
Ona kaže da je nije iznenadila kratkotrajna pobuna u SNSD-u.
– Iznenadilo me samo što je to nezadovoljstvo javno manifestovano. Heliocentrični sistem koji vlada u SNSD-u do sada je uvijek sve držao na okupu oko centralne figure – Dodika. Bilo bi dobro da se ova pobuna može tumačiti kao unutrašnja demokratija, ali čini mi se da se Dodiku i SNSD-u dešava stara boljka SDS-a koja se zove “lokalni knezovi”. Nije Ljubiša Ćosić jedini lokalni knez, ima ih još u SNSD-u, ali ostali svoje pobune za sada drže u kući.
Pandurevićeva je iznijela zanimljivu procjenu o tome ko je bio jedini stvarni disident u SNSD-u.
– Jedini pravi disident je bio pokojni Radovan Bjelogrlić. Dodik u rukama ima kazan koji se zove vlast. Oko tog kazana se svi okupljaju. Mnogo je tu onih koji ga i ne vole i priželjkuju mu političku penziju, ali su alavi i gladni. Kada Dodik ostane bez kazana, malo je onih koji će ostati sa njim i to će biti oni koji se ne guraju na kazan.
Sagovornica Oslobođenja se ne slaže sa ocjenom bivšeg predsjednika SDS-a Mirka Šarovića da je ova stranka trebala da se jače bori za ulazak u Savjet ministara BiH.
– Mislim da bi, za nikada slabiji SDS, to bio njegov kraj zarad lične koristi dva-tri ministra. Još 2014. godine imali smo vlast u 45 opština i gradova, člana Predsjedništva BiH i sam SDS je imao 210.000 glasova za PSBiH. Nismo uspjeli da se iznesemo s pritiscima SNSD-a i to učešće u Savjetu ministara je prepolovilo broj glasova stranke. Dodik je vješto povukao naše birače i iskopao duboke rovove da nam se ne mogu vratiti.
Mi treba te rovove da zatrpavamo kako bismo omogućili biračima da nam se vrate. A to “zatrpavanje” prije svega znači da trebamo prihvatiti volju građana, da politiku jeftinog kriticizma trebamo zamijeniti ozbiljnim programom i rješenjima. Moramo biti ono što nam ime kaže – srpska i demokratska stranka – a ne talac nekoliko fotelja i bankomat za par funkcionera. Takođe, moramo shvatiti da su sve stranke naši rivali, i u vlasti i u opoziciji, jer posljednja tri izborna ciklusa nijedan glas SDS-a nije otišao SNSD-u nego drugim partijama opozicije. Ukratko, SDS se prvo mora vratiti sebi, resetovati svoju politiku i poziciju i tek kada bude snažan, može razmišljati o vlasti.
(Oslobođenje)
