Mnogobrojni objekti u BiH gdje su se u ratu izvršavala brutalna ubistva, silovanja i mučenja zarobljenih civila ili vojnika danas su prerušeni u funkcionalne objekte.
S obzirom da danas nema gotovo nikakvih obilježja o zločinima koji su se na tim mjestima dešavala, pa vjerovatno rijetko ko osim preživjelih i njihovih porodica zna za strahote sa kojima su se žrtve susretale.
Centra za nenasilnu akciju 2018. godine pokrenuo je akciju neformalnog obilježavanja takvih mjesta. Prilikom obilježavanja nije korišteno neko ‘trajno’ obilježje, već naljepnica na kojoj je ispisan tekst ‘Neobilježeno mjesto stradanja. Na ovom mjestu, u proteklom ratu, nad ljudima su vršena neljudska djela. Ne prepuštajući te događaje zaboravu, solidarišemo sa svim žrtvama. Da se nikad i nikome ne ponovi’ – latiničnim i ćiriličnim pismom”.
Međutim, svjesno ili nesvjesno zaboravljen je jedan od najvećih mučilišta za Srbe u Sarajevu, nekadašnja kasarna Viktor Bubanj, danas „najznačajnija“ pravosudna institucija u zemlji, Sud BiH.
Kasarna Viktor Bubanj u Sarajevu bila je jedna od najzloglasnijih logora kroz koju je prošlo 5.000 ljudi, mahom srpskih civila, među kojima je bilo dosta djece i žena. Nažalost, uprkos nastojanjima da se postavi spomen ploča, uspjeha nije bilo.
Bivši logoraš u ovom logoru Sretko Damjanović, koji je kao pripadnik Vojske Republike Srpske zarobljen na sarajevskom ratištu u novembru 1992. godine, kaže da mu je isljednik bio Šaban Maksumić, koji je sada sudija Suda BiH.
“To su sve ratni zločinci, a ne sudije. Straža me je dovodila do Maksumića, a ako bih rekao da nisam klao i ubijao, on bi rekao `Vodite ga dolje, tucite i patite ga`. Pljuvao me i psovao mi četničku majku. Šaban Maksumić za mene nije sudija već ratni zločinac”, rekao je Damjanović. On tvrdi da je Maksumić radio po naredbi Alije Izetbegovića.
Damjanović, koji je 80-odstotni invalid, živi u Višegradu. Kaže da ga boli saznanje da su ugledne sudije i advokati zapravo oni zbog kojih je prošao pakao sarajevskih logora.
Simbolično, za zločine u bivšoj kasarni “Viktor Bubanj” Sud BiH je decenijama nakon što su počinjeni na istom mjestu gdje su i mučili zločincima izrekao presudu. Ramiz Avdović osuđen je na tri godine zatvora, a Julijan Nikolaj Vintilu na dvije godina zatvora zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Avdović i Vintila proglašeni su krivim jer su od juna do novembra 1992. godine nečovječno pustupali prema civilima srpske nacionalnosti u bivšoj kasarni “Viktor Bubanj” u Sarajevu. Po šest tačaka optužnice su oslobođeni ovih optužbi.
Iz Udruženja logoraša Republike Srpske su čak pisali nekadašnjem visokom predstavniku Pediju Ešdaunu da se izmijesti sud i tužilaštvo iz takvih objekata, ali odgovor je bio samo da će tako “sudije i tužioci raditi bolje svoj posao”. Šta je pod tim mislio jasno je tek sada, godinama nakon toga.
Tradiciju presuđivanja Srbima u kasarni Viktor Bubanj Bošnjaci potpomognuti međunarodnim faktorom nastavili su i u mirnodopskom periodu, kroz rad Suda i Tužilaštva BiH. Na istom tom mjestu, na kojem su u ratu svirepo mučeni i ubijani danas im se sudi.
U svom dosadašnjem radu Sud BiH za ratne zločine osudio je 190 Srba na 2.456 godina zatvora, a istovremeno za srpske žrtve osuđeno je 63 lica (49 Bošnjaka i 14 Hrvata) na 457 godina zatvora, što čini tek 13,6 % od ukupno izrečenih kazni.
Da ustavni i pravni postulati u ovoj instituciji koja bi trebalo da predstavlja hram pravde, zapravo ne važe, te da je Sud BiH sa prostorijama preuzeo i ulogu naopakog suda i mučilišta za Srbe ne svjedoče samo pomenute presude, one su tek samo jedna karika u lancu. Najnovijom, protiv Milorada Dodika predsjednika Republike Srpske pokazuju zanemarivanje postojanja svakih granica profesionalizma u izvršenju svog cilja, a on je jasan – uništiti i degradirati sve što je srpsko.
Čini se da je tek sada jasna poruka Pedija Ešdauna da će izmještanjem suda i tužilaštva u takve objekate “sudije i tužioci raditi bolje svoj posao”. Jasno je da im je posao da u mirnodopskom periodu ispune ratne ciljeve, samo izgleda da su krojači sudbina zanemarili činjenicu da se geopolitička situacija promijenila u odnosu na onu 90-ih, te da je prevelika žrtva pretrpljena da bi se u miru izgubio bastion srpstva.
