Tokom 30 godina postojanja, Srpska demokratska stranka je imala mnogo loših poteza, ali joj se uglavnom nije mogao osporiti timski rad u vrhu, sve dok na čelo ove partije nije došao Mirko Šarović.
Šarović je autokratski stil doveo do vrhunca, promovišući Milana Radovića u drugu osobu u hijerarhiji SDS-a.
Tokom 30 godina postojanja, Srpska demokratska stranka je imala mnogo loših poteza, ali joj se uglavnom nije mogao osporiti timski rad u vrhu, sve dok na čelo ove partije nije došao Mirko Šarović.
Šarović je, kako saznajemo, čitav proces dovođenja Radovića u SDS realizovao bez ikakvih konsultacija sa najbližim saradnicima u Predsjedništvu stranke. O apsurdnoj činjenici da su se formalni članovi najužeg rukovodstva partije mogli bolje informisati o ovom političkom transferu prateći medijske spekulacije nego slušajući vlastitog lidera na zvaničnim sastancima, svjedoči i činjenica da Šarović na sjednici Predsjedništva SDS-a uopšte nije ni pomenuo Milana Radovića, a kamoli da je preciznije objasnio šta je dogovorio sa njim i kakva će biti njegova buduća uloga.
A na jučerašnjem predstavljanju je zaista imalo šta da se čuje. Prvi frapantan detalj je to je Radović vjerovatno prvi čovjek u bilo kojoj stranci u Republici Srpskoj i BiH, a moguće i u regionu, koji je neposredno nakon preuzimanja članske karte imenovan za zamjenika predsjednika.
I to sa specijalnim ovlašćenjima, kojima je dobio punu kontrolu nad stranačkim strukturama u čak tri izborne jedinice, što ne pamte ni najstariji članovi ove partije.
Da se Radović već osjeća veoma komotno u novoj koži, pokazuje i njegov prvi javni nastup u kojem je najavio čitav niz zakonodavnih inicijativa, a na kraju čak i novu političku i ekonomsku platformu SDS-a za opšte izbore.
Sudeći po dosadašnjim procedurama, rukovodstvo stranke će biti posljednja adresa koja će saznati o čemu je uopšte riječ, pošto će se svi aktuelni i budući pravci djelovanja, očito, usaglašavati između dva čovjeka, na relaciji Šarović – Radović.
Milanu Radoviću niko ne može da ospori da je vrstan poznavalac ekonomije. Takođe, malo ko može u njegovoj znatno kraćoj političkoj biografiji da pronađe nekorektne namjere prema Republici Srpskoj. Međutim, što se tiče organizacionih momenata, čovjek očito ne pravi razliku između političke stranke i preduzeća, pa mu je sasvim normalno da partija funkcioniše kao banka, u kojoj direktor sa zamjenikom vuče sve konce, dok su ostali tek puki izvršioci odluka.
S druge strane, Šaroviću su puna usta kritičkih primjedbi na način rada lidera SNSD-a, kojem konstantno pripisuje samovolju u svim bitnim tokovima u Republici Srpskoj. Teško bi se moglo reći da je ličnim primjerom dao do znanja ovdašnjoj javnosti kako bi trebalo da izgleda poštovanje demokratskih procedura i minimum uvažavanja Predsjedništva i Glavnog odbora vlastite stranke.
A kada je već o primjerima riječ, nema dileme da Šaroviću ništa ne znače dešavanja u DNS-u, upravo onoj stranci iz koje je Radović, nakon izvjesnog perioda mirovanja, i došao u SDS. Poznato je da je i Marko Pavić, uoči izbora 2018. godine svakih par mjeseci dovodio nova “pojačanja” i odmah im, bez ikakvih konsultacija u stranačkom vrhu, dodijeljivao potpredsjedničke funkcije.
To se završilo tako što je vrlo brzo jedan od njih i zamjenio Pavića, šaljući ga u neplaniranu “penziju”, a DNS je trenutno na ivici potpunog rasula.
Ukoliko i Šarović želi da lično prođe kroz takvo iskustvo, povlačeći za sobom i čitavu stranku, niko ga ne može spriječiti. Narod kojem pripada i predsjednik SDS-a za slične situacije odavno ima fomulaciju – sam pao, sam se (politički) “ubio”.
(ATV)
