Batine zbog loših ocjena: Put ka depresiji i suicidu

Na Balkanu, fizičko kažnjavanje djece zbog loših ocjena često se opravdava frazama poput “za njihovo dobro” ili “tako sam i ja odgajan”. No, dok se neki možda sjećaju batina kao “lekcije”, stvarna lekcija koja ostaje urezana u psihu djece je osjećaj bezvrijednosti, straha i poniženja.  Djeca ne uče bolje zato što se boje kazne; umjesto toga, batine ih tjeraju da se povuku, da se osjete nemoćnima i izgubljenima. Takva dinamika ne vodi ka boljim ocjenama, već ka dubljim emocionalnim ranama koje mogu zauvijek promijeniti tok njihovih života.

Gdje je nestala empatija?

U trenucima kad su djeca najranjivija, kad trebaju podršku i razumijevanje, odjednom im je oduzet osjećaj sigurnosti. Nasilje, ma kako suptilno ili “opravdano”, nikada ne može biti zamjena za empatiju i komunikaciju. Djeca koja doživljavaju fizičko kažnjavanje često se bore sa unutrašnjim konfliktima. Umjesto da uče iz svojih grešaka, ona nauče da su greške sramota. Taj stid ih pritiska, a posljedice se reflektuju kroz depresiju, anksioznost, pa čak i suicidalne misli.

Roditelji koji pribjegavaju batinama možda ne vide neposredne posljedice, ali one su tu – duboko ukorijenjene u djetetovom osjećaju samovrijednosti. Umjesto toga, roditelji bi trebali da se zapitaju zašto njihovo dijete ima loše ocjene. Možda iza loše ocjene stoje problemi koji nemaju nikakve veze s lijenošću ili nepažnjom, nego sa strahom od neuspjeha ili osjećajem da neće biti prihvaćeno ako ne uspije. Batine samo produbljuju taj osjećaj.

Empatija nije slabost. Ona je most između roditelja i djeteta, most koji omogućava djetetu da zna da je voljeno i podržano, čak i kad ne ide sve po planu. Kad roditelj pokaže empatiju, dijete osjeća da nije samo u svojim problemima, i to ga osnažuje da se suoči s izazovima, umjesto da bježi od njih. Bez te emocionalne podrške, djeca postaju zarobljenici sopstvenih strahova, a put od anksioznosti do depresije i suicida postaje mnogo kraći.

Vrijeme je da roditelji odbace zastarjela uvjerenja o batinama kao metodi vaspitanja. Umjesto da djecu učimo kroz strah, trebamo ih podučavati kroz ljubav. Svaki trenutak u kojem se roditelj opredjeljuje za nasilje umjesto za dijalog, trenutak je kad se empatija gubi. A empatija je ono što djeci daje osjećaj vrijednosti, sigurnosti i ljubavi.

Djeca zaslužuju više od straha i fizičkog kažnjavanja. Zaslužuju da odrastaju u okruženju gdje će naučiti da su njihove greške prilika za rast, a ne povod za nasilje. Samo tako možemo prekinuti ciklus nasilja i osigurati da buduće generacije izrastu u sretne, emocionalno zdrave osobe, koje razumiju da ljubav i empatija, a ne strah i batine, grade uspješan život.