Bivši član Predsjedništva BiH Ivo Komšić prozvao je advokata Antu Nobila zbog učešća u predmetu koji je Sud BiH vodio protiv predsjednika Republike Srpske. Nobilo je na kritike Komšiću odgovorio u autorskom tekstu: Zašto branim Milorada Dodika.
O trajnoj krizi funkcionisanja države BiH i dubokoj podijeljenosti društva koja vlada u BiH najbolje govori članak (kolumna Sarajevske opservatorije, op. A) Ive Komšića o mom predstavljanju Milorada Dodika.
Iako sam često bio kritičan prema hrvatskom pravosuđu i funkcionisanju pravne države, nakon iskustva u BiH počeo sam više da cijenim Hrvatsku kao pravnu državu. Ovdje imamo primjer Ive Komšića, bh. političara u penziji, koji je bio poznat kao relativno umjeren, ali čiji su stavovi, gdje iznosi kako bi advokati trebali funkcionisati, anticivilizacijski. Možete zamisliti kakvi su stavovi tih ekstremista.
Ovi stavovi potiču iz neznanja i dubokih podjela u društvu. Kriterijumi za podjelu su nacionalni, vjerski i politički. To je uvijek crno-bijeli svijet i težnja da se poistovećuju „naši” i „vaši” i da se svi dijele na tabore. Tu individualni pristup nije prihvatljiv, a međunarodna saradnja je izdaja. Na sreću, običan svet je razumniji, iako se intenzivno radi na tome da se to promijeni.
Idemo redom.
1. Ivo Komšić smatra da moje prihvatanje odbrane Milorada Dodika, koji je prekršio odluku visokog predstavnika, pazi, nije u skladu sa mojim pravnim i moralnim dostojanstvom i da sam mogao zaraditi na „mnogo časniji način“.
Nikada nisam čuo ništa gluplje i suprotno civilizacijskim tekovinama prije više od 2.000 godina. Ovakvi stavovi Ive Komšića nameću zaključak da nijedan moralno časni advokat ne treba da preuzme odbranu Milorada Dodika. To braniti Dodika je nečastan posao. Iz svega proizilazi da Dodika niko ne treba da brani.
Gospodine Komšiću, odgovorite na jedno pitanje: ko će biti moralna policija u BiH koja će određivati koji će ljudi imati pravo na advokata, a kome će se suditi bez branioca? Ili se Dodiku i njemu sličnima uopšte neće suditi? Oni će odmah biti proglašeni krivima.
Moj rad se zasniva na Ustavu, Zakonu o advokaturi i Еtičkom kodeksu.
Ustav kaže (član 27):
Pravna struka, kao samostalna i nezavisna služba, pruža pravnu pomoć svima, u skladu sa zakonom.
Zakon kaže:
Član 7.
(1) Advokati su dužni pružati pravnu pomoć savjesno, u skladu sa Ustavom Republike Hrvatske, zakonima, statutom i drugim opštim aktima Komore i Kodeksom advokatske etike.
(2) Advokati imaju pravo i dužnost, u granicama zakona i datih ovlašćenja, da preduzmu sve što, po njihovom mišljenju, može koristiti stranci kojoj pružaju pravnu pomoć.
Član 9.
(1) Advokat je dužan da pruži pravnu pomoć stranci koja joj se obrati, a može je odbiti samo iz razloga propisanih zakonom, Statutom Komore i Kodeksom advokatske etike.
Kodeks advokatske etike kaže:
Advokat je redovno dužan da preuzme ponuđenu odbranu okrivljenog u krivičnim predmetima, bez obzira na ličnost okrivljenog i prirodu djela.
Advokat ne može odbiti pružanje pravne pomoći u krivičnom predmetu jer bi uspješna odbrana bila otežana, jer postoje nepobitni dokazi o krivičnom djelu, zato što je klijent priznao izvršenje krivičnog djela, zbog težine krivičnog djela, zbog javnog mnjenja i sl.
U krivičnom predmetu advokat može odustati od odbrane svog klijenta samo ako mu savjest ne dozvoljava da nastavi odbranu.
Kada nekog uzmem za klijenta, ne pitam ga za nacionalnost, vjeru ili politička uvjerenja. Preuzimam odbranu jer je čovjek u nevolji i treba mu moja pomoć. Mogu i treba da branim svakog čovjeka, čak i kada se ne slažem sa stavovima i ponašanjem klijenta.
Da li ste g. Komšiću, mislite li da se mi pravnici slažemo sa postupcima ubica, silovatelja, razbojnika, a ipak ih branimo svaki dan, jer je to civilizacijska tekovina još od rimskog prava. Svaki građanin ima pravo na pravično suđenje i nepristrasan sud. To je naša pravna misija. Podsjetiću na pravnog giganta iz sedamdesetih i osamdesetih godina Srđa Popovića, advokata iz Beograda.
Kao Srbin branio je ustaškog ministra Andriju Artukovića, ovdje u Zagrebu. U Autografu trenutno izlazi kolumna o našim završnim rečima, pa je pročitajte. Tih davnih dana, drugi Komšić, iz istih razloga i sa istim stavovima kao i vi, po imenu Boro Mikelić, direktor Gavrilovića, udario je Srđu Popovića u pauzi suđenja vičući: „Srpski izdajice“. Tvoj je sličan. Jedina razlika je što se niko ne usuđuje da me fizički napadne, iz dobro poznatih razloga. Genijalne su i druge primjedbe o tome kako sam ja kao advokat trebalo da postupim i druge pravne tvrdnje.
2. Gospodin Komšić tvrdi: „Optužnica je jasna. Milorad Dodik je kriv…“. Ako je Dodik kriv po optužnici, onda opet dolazimo do zaključka da mu ne treba ni branilac ni suđenje, jer je tužilac napisao da je Dodik kriv.
Neka neko objasni g. Komšića da je u optužnici opisana osnovana sumnja da je neko počinio krivično djelo, a tek sudskom presudom se utvrđuje da je neko kriv.
3. Vaš stav „moralni advokat bi poslije presude izašao u javnost i priznao poraz na sudu i iznio argumente zašto je izgubio slučaj“ je, opet, sjajan savjet. Advokat treba dalje javno da argumentuje odluku suda na štetu svog klijenta. Opet neko treba da obavijesti gospodina Komšića da prvostepena presuda nije pravosnažna, da okrivljeni ima pravo žalbe, da nakon pravosnažnosti presude u apelacionom sudu, da možemo ići na Ustavni sud i na kraju na Еvropski sud za ljudska prava. Ili gospodin Komšić smatra da Dodiku to ne treba dozvoliti?
4. Sudsku presudu za sada nisam komentarisao, mada ću je svakako komentarisati. Ja sam komentarisao pravo na pravično suđenje. To mi niko ne može odmah oduzeti. Najveći komentar biće u našem apelu. Kako je ovaj proces dobio veliku medijsku pokrivenost, oba protivnika predsjednika Dodika, kao i g. Komšića ovdje, svaki dan komentarišu njegovu krivicu, vrlo žustro ću iznositi kontraargumente. Kažete da pravne sporove tumačim političkim argumentima. Na sudu sam sa svojim kolegama (bio sam samo pravni savjetnik iz RH, nemam status branioca) iznosio isključivo pravne argumente. Međutim, kontekst suđenja je čisto politički. Svima je jasno da su politički protivnici predsjednika Dodika odlučili da ga politički eliminišu kroz krivični postupak.
Ovo je bilo čisto političko suđenje. Kao i politička suđenja Aliji Izetbegoviću u Sarajevu, Gotovcu, Budiši, Čičku, Tuđmanu, Veselici u Zagrebu, Đilasu u Beogradu.
Ovaj predsjednički slučaj je u suštini politički i pravni problem, ustavni i međunarodni, a u najmanju ruku krivični. To je očigledno na prvi pogled.
5. U pokušaju da me diskredituje, Komšić „zna” da sam to „učinio” samo za veliki honorar. Da sam se prodao. Gospodine Komšiću, šta je sa dokazima? Ili mislite da je vaša „optužba“ dovoljna da se utvrdi krivica? Ovakvi zaključci govore o stanju duha g. Komšić. Pričaju o njemu kako bi se ponašao da je na mom mestu. Ovim tvrdnjama svi koji me poznaju, a posebno oni koji znaju moju „aktivnu kartu“ mogu samo da se smiju. Šta bih uopšte mogao da dobijem u pogledu imovine od g. Dodik, a ja to odavno nemam?
Da, g. Da Komšiću olakšam dušu, objasniću mu šta znaju svi oni koji bolje poznaju moj rad u Hrvatskoj. Zašto sam prihvatio odbranu predsjednika Dodika kada me je pozvao? Jer se takav slučaj ne odbija. Zato što ima pravni i politički naboj. Jer kroz to se određuje sudbina BiH. Zato što mrzim zloupotrebu krivičnog zakona u političke svrhe. Zato što je BiH, kao posljednji evropski protektorat, pravno zanimljiva za proučavanje. To ne možete naći nigde drugde. Jer međunarodni pravni mehanizam od Dejtona do danas predstavlja izazov za proučavanje. Jer u pravno uređenim zemljama takvi postupci se više ne vode. Jer sve ovo zajedno stvara mi adrenalin, a to je moje gorivo. Jer imam jedinstvene likove koji mi upadaju u oči, pa mogu da pišem ovakve tekstove, što me neizmerno zabavlja.
Nadam se da sam zadovoljio vašu radoznalost. Na vašu nesreću – ne radi se o lovu.
A sada o vašim ustavnim pozicijama. Ne slažem se sa njima. Imate pravo da ih iznesete, a ja ću pokušati da vam iznesem svoje stavove.
2. dio
Zašto BiH ima elemente protektorata i stvarnu ulogu visokog predstavnika .
U odnosu na Dejtonski sporazum, uloga visokog predstavnika, tzv Bonska ovlašćenja g. Ivo Komšić, kao i mnogi drugi u Federaciji BiH, izražavaju apsolutno identične stavove, čak i koristeći iste rečenične strukture. Nekako se nameće zaključak da su stavovi potekli iz istog izvora i da su tokom niza godina, preko masovnih medija, te stavove utisnuli u kolektivnu svijest velikog dijela stanovništva. Ministri i domaćice, taksisti i gostioničari svi identično govore g. Ivo Komšić.
I u tekstu g. Komšića kako u političkom životu u BiH tako i u krivičnom postupku protiv g. Milorad Dodik, ključna figura je visoki predstavnik, kao institucija, i Kristijan Šmit kao ličnost.
Ne zbog g. Komšiću, za njega je kasno, ali radi čitalaca Autografa i ostalih koji dijele ove tekstove, pokušat ću u nekoliko rečenica sažeti cijeli politički problem visokog predstavnika.
1. Visoki predstavnik nema zakonodavna ovlaštenja. Dejtonski mirovni sporazum je po svojoj međunarodno-pravnoj prirodi izvor prava, kao i svi drugi mirovni sporazumi u istoriji.
Ustav BiH je dio Dejtonskog sporazuma i može se mijenjati ili kvalifikovanom većinom u parlamentarnoj skupštini ili sklapanjem novog (Dejtonskog) sporazuma. Ustav BiH ne poznaje instituciju visokog predstavnika.
Rad visokog predstavnika regulisan je Aneksom 10 Dejtonskog sporazuma.
U Prilogu 10, u čl. I (2) opisuje zadatke visokog predstavnika kroz:
– praćenje sprovođenja Sporazuma
– učešće na sastancima
– blizak kontakt sa strankama (potpisnicima), posredovanje
– izvještavanje
– koordinacija aktivnosti civilnih organizacija i agencija
Najkontroverzniji dio je čl. V koji daje ovlašćenje za izdavanje obavezujućih tumačenja. Međutim, tumačenje propisa ne može stvoriti nove zakonske propise, već samo razjasniti postojeće. Tumačenje treba shvatiti u sudskom smislu, kao određivanje pravog značenja pisanog dokumenta.
Ovlašćenja visokog predstavnika treba da budu pravilno kontekstualizovana kroz opis zadataka OHR-a, koji naglašava pomoćni karakter OHR-a. Nigdje u Aneksu 10 nisu definisana zakonodavna ovlaštenja Visokog predstavnika. Ako bi to bila volja strana u Aneksu 10, onda bi to bilo toliko značajno i toliko van konteksta sa opisom ovlaštenja OHR-a (i visokog predstavnika) da bi zahtijevali eksplicitan, jasan i nedvosmislen opis zakonodavnih ovlaštenja.
Naprotiv, čl. I st. 2 Aneksa 10 kaže: „s obzirom na složenost sa kojom se suočavaju, strane traže imenovanje Visokog predstavnika (…) kako bi se olakšale napore stranaka (…).
Dakle, Visoki predstavnik (OHR) ima funkciju podrške drugima, katalizatora, a ne ovlaštenja da nasilno nameće zakone, jer to svakako ne bi „olakšalo njihove vlastite napore“ (strana u Aneksu 10).
Ovaj zaključak je još jači ako se uzme u obzir Ustav BiH, koji je i sam dio Dejtonskog sporazuma, a koji reguliše isključivo pravo Parlamenta BiH da donosi zakone. „Parlamentarna skupština je nadležna za donošenje zakona…”.
Visoki predstavnik, očigledno svjestan da mu Dejtonski sporazum ne daje pravni osnov za nametanje zakona, uvodi novu „pravnu osnovu“ kroz tzv. Bonska ovlašćenja, tj. T1., stav KSI. 2. zaključke Konferencije za implementaciju mira održane u Bonu 9. i 10. decembra 1997. godine.
Ovim zaključkom Konferencija je pozdravila namjeru Visokog predstavnika da donosi obavezujuće odluke kao privremene, kada to smatra potrebnim.
Svi zaključci PIK-a ili same Konferencije su isključivo političke, a ne pravne prirode. Zasnivanje zakonodavne aktivnosti na političkoj odluci uništava međunarodni pravni poredak i uvodi političku snagu umjesto međunarodnog prava.
Međutim, ova „bonska ovlašćenja“ samim tekstom zaključaka – tačka 11. 2. b. glasi: „privremene mjere koje stupaju na snagu kada se strane ne mogu dogovoriti i koje ostaju na snazi dok Predsjedništvo ili Vijeće ministara ne donesu odluku o tom pitanju u skladu sa Mirovnim sporazumom.
Ovaj tekst zaključaka sugeriše da se obavezujuće odluke visokog predstavnika sa karakterom privremenih mjera odnose na izvršnu vlast, Predsjedništvo ili Savjet ministara, ali ne i na zakonodavnu vlast, parlament, tj. do donošenja zakona.
U tzv Bonske ovlasti nigdje ne navode pravo na donošenje zakona, kako je to kasnije tumačio OHR unutar BiH.
Ovdje ću iznijeti i stavove Venecijanske komisije (Еvropska komisija za demokratiju kroz pravo, tijelo Savjeta Еvrope – Mišljenje o ustavnoj situaciji u BiH i ovlaštenjima Visokog predstavnika, broj CDL-AD(2005)004 od 11. marta 2005, str. 21, tačka 90).
Tako je Venecijanska komisija još 2005.g. u svom Mišljenju o ustavnoj situaciji u BiH i ovlastima visokog predstavnika navodi:
„Ukratko, potreba da visoki predstavnik ima široka ovlašćenja je svakako postojala u ranom periodu nakon zaključenja Dejtonskog sporazuma. Međutim, takvo uređenje je suštinski nespojivo sa demokratskim karakterom države i suverenitetom BiH. Što duže postoji, to postaje problematičnije. Postoji veliki rizik od suprotnog efekta: domaći političari nemaju poluge da prihvate bolne, ali neophodne političke kompromise, jer znaju da će visoki predstavnik, ako se ne postigne dogovor, na kraju nametnuti zakon. Zašto onda preuzeti odgovornost, a ne prepustiti je visokom predstavniku? Postoji rizik od stvaranja kulture zavisnosti nespojive sa budućim razvojem BiH.”
Ponavljam, bilo je to prije 20 godina, davne 2005. godine.
2. Visoki predstavnik Kristijan Šmit nije legalno izabran. Kristijan Šmit 27. maja 2021. imenovao Upravni odbor Saveta za implementaciju mira (PIC). Ovu odluku nisu odobrili mnogi članovi PIC-a.
Stav 26 Rezolucije br. 103. Savjeta bezbjednosti UN, a u skladu sa Aneksom 10. Dejtonskog sporazuma, Savjet bezbjednosti odobrava imenovanje visokog predstavnika.
U konkretnom slučaju, Savjet bezbjednosti nije donio takvu odluku. Jednostavno nisu mogli da sakupe dovoljno glasova, jer su Kina i Rusija bile protiv.
Uprkos međunarodnom pravu, Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira nametnuo je Kristijana Šmita za visokog predstavnika. Klasičan primjer djelovanja „kolektivnog Zapada“ u BiH je tzv „meke moći“.
3. Gospodinu Komšiću posebno smetaju moje tvrdnje da Bosna i Hercegovina nije suverena država, iako on sam daje argumente za takav zaključak.
Dakle g. Komšić piše:
„Na osnovu ovih ‘bonskih ovlasti’, OHR je tokom svog dosadašnjeg mandata donio nekoliko stotina odluka, izmijenio entitetske ustave, razriješio izabrane i imenovane funkcionere, izmijenio i donio zakone. „Nije moguće da se ‘veliki’ advokat Nobilo nije osvrnuo na meritum stvari.
Suverenitet je potpuna vlast vladara države ili naroda nad sopstvenom teritorijom i nezavisnost te vlasti u odnosu na bilo koju spoljnu stranu vlast.
U suverenoj demokratskoj državi vlast dolazi od naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih građana.
Ako stranac koji predstavlja „stranu silu” (PIC) može suspendovati ustav, poništiti zakon koji su donijeli legalno izabrani predstavnici naroda kroz ustavnu proceduru u parlamentu, sam donijeti novi zakon i razrešiti svakog izabranog funkcionera, kako da nazovemo takvog državnog suverena?
Jednostavno rečeno, visoki predstavnik je anahronizam. Nešto što je trebalo ukinuti 3-5 godina nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma. Ne samo da nije ukinut, već su strane zapadne države, silom politike poznate kao „meka moć“, bez ikakvog glasanja građana Bosne i Hercegovine proširile svoja ovlašćenja izvan ustava BiH. Visoki predstavnik u sadašnjem formatu najveća je prepreka razvoju demokratskih institucija u BiH.
Sadašnji visoki predstavnik, kao niko prije njega, svoju funkciju obavlja u stilu kolonijalnih gospodara uz podršku „sluga stranih gospodara“.
Dokle je to sve vodilo u sudskom postupku objasniću na sljedećem primjeru.
Tužilaštvo BiH je u završnoj riječi u slučaju “Dodik” napisalo da rade na osnovu zakona i uputstava OHR-a. OHR je Kancelarija visokog predstavnika. Ne samo da je šokantno što to rade, nego je još gore što nisu ni svjesni da je to protivzakonito, da poništava samu suštinu tužilaštva, koje mora da deluje na osnovu ustava i zakona, a odvojeno od uticaja izvršne vlasti.
Ovi tužioci toliko dugo rade u tužilaštvu u BiH koje je u nadležnosti visokog predstavnika da smatraju da je takav rad normalan, legalan. Ovo je samo jedan primjer rezultata tridesetogodišnjeg rada visokog predstavnika na funkcionisanju vladavine prava u BiH. Takav rad je poguban za Bosnu i Hercegovinu.
Jednostavno rečeno, vlast u BiH treba vratiti legalno izabranim predstavnicima naroda. U BiH pravi problemi nisu odnosi Bošnjaka, Hrvata i Srba, već stranci (ne samo visoki predstavnik) koji pljačkaju državu.
Razbijanje Republike Srpske smjenom predsjednika Dodika nije samo po sebi cilj. Poenta je drugačija. Čije rudno bogatstvo je pod zemljom na teritoriji Republike Srpske? Da li pripada Republici Srpskoj ili centralnoj vlasti u Sarajevu? A rude ima, i to u ozbiljnim količinama, uključujući i one koje su u velikoj potražnji.
Poenta je ko će eksploatisati ove minerale. Strani gospodari ili domaća vlast? Ovo je suština, a sve ostalo je predstava za mase.
