Ko god je u proteklim mjesecima bez daha pratio politička dešavanja u Bosni i Hercegovini, očekujući da tenzije kulminiraju sredinom ove godine, napravio je krupan previd. Jer, zaboravio je značajan uticaj kalendara na ovdašnje rasplete.
Ako je imenovanje Kristijana Šmita za novog visokog predstavnika 27. maja djelovalo kao zemljotres od 10 Rihterovih stepeni, bar sa stanovišta institucija Republike Srpske, to ne znači da će iste konotacije imati i 1. avgusta, datuma određenog za dolazak njemačkog diplomate u dosadašnji kabinet Valentina Incka. Jer, kada dođe vrijeme za prestrojavanje u hodu domaćih političara, osim poslovičnog kratkog i selektivnog pamćenja znatnog dijela glasača u RS, računa se i na amortizujući efekat onih dijelova godine koji se u žargonu nazivaju „gluvim dobom“. U miljeu stranačkih lidera, očekuje se, i to uglavnom sa razlogom, da će u danima tranzicije Incko – Šmit malo kome u Srpskoj, na pretpostavljenih 40 Celzijusa, biti do preispitivanja hronologije koja je prethodila „gorkoj piluli“.
A na početku tog toka događaja, nije na odmet podsjetiti, uslijedio je sastanak vladajuće koalicije u RS, na poziv predsjednice Željke Cvijanović. I to dan nakon odluke Upravnog odbora Savjeta za implementaciju mira u BiH da Incko bude zamijenjen Šmitom, čemu se usprotivio ambasador Rusije. Zanimljivo je da su ranije, u sličnim situacijama, ovakvi apeli da se manifestuje nacionalno jedinstvo u RS uvijek bili istovremeno upućivani i opozicionim strankama, bez obzira na sve rivalitete. Međutim, tada je prevagnula bizarna ideja da opozicionari budu pozvani odvojeno, 24 časa poslije stranaka skupštinske većine u Srpskoj. Očekivano, to je odmah izazvalo naglašenu skepsu i uvjerenje da se od njih očekuje da se u subotu samo slože sa već utanačenim stavom vladajućeg bloka od petka, pa su sa indignacijom odbili ovu varijantu.
Dakle, kreatori takvog rasporeda nisu odoljeli otrcanom izazovu da nepovoljnu situaciju za Srpsku iskoriste za diskutabilno prikupljanje političkih poena, deplasirano očekujući da će nepojavljivanje opozicionara aktivirati matricu „patriote-izdajnici“ u biračkoj populaciji. Baš kao što predsjednik jedne opozicione partije nije propustio priliku da objavi žalostan tvit, u kojem nije krio radosnu strepnju pred mogućnošću da Kristijan Šmit, kada zasjedne u novu fotelju, zagorča život aktuelnoj vlasti, pri čemu se nije previše udubljivao u šanse da takav mehanizam „što gore, to bolje“ ostavi posljedice i po RS, a ne samo njenu vladajuću partiju.
Dotirani film
U svakom slučaju, nakon sastanka, Cvijanovićeva je saopštila da je za učesnike okupljanja u njenom kabinetu neprihvatljiv način imenovanja novog visokog predstavnika. Poručila je da je samo Karl Bilt, neposredno nakon Dejtonskog sporazuma, imenovan za visokog predstavnika u BiH uz poštovanje propisane procedure, znači, uz odobrenje Savjeta bezbjednosti UN. „Sve ostalo su bili trikovi“, opisala je ona niz u OHR-u koji traje od tada do danas, kada Incko odlazi, a Šmit dolazi.
Zatim je srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik ležernijim riječnikom razradio tezu o trikovima. „Vi koji ste samozvani i koji blefirate, ponovo hoćete da nam nametnete priču o nekom visokom predstavniku, krijući se da je to Nijemac iza koga bi navodno trebalo da stoji Njemačka, a mi treba da se prepadnemo i kažemo OK. Nije OK, nije u redu, niste u pravu, lažete, blefirate i petljate“, rekao je Dodik. Ključni momenat u Dodikovoj reakciji bio je stav da RS neće priznati imenovanje Kristijana Šmita i nikakve njegove ingerencije, te da će on biti samo „visoki predstavnik za Federaciju BiH“.
Da je, sticajem okolnosti, Šmit preuzeo funkciju 1. juna, ne bi bilo mnogo manevarskog prostora za odstupanje od ovako jasnih i izričitih stavova. Čak bi i za političku scenu RS, gdje „zakletve“ političara nemaju naročit rok trajanja, bilo previše da se za samo nekoliko dana desi potpuni zaokret i da Šmit već u toj fazi dođe u Banjaluku na ćaskanje o „reformama“, „integracijama“ i sličnim opštim mjestima. Međutim, prva postava RS dobila je dovoljno vremena da potraži alibi za početno oštro reagovanje na najavu dolaska novog „Švabe u dotiranom filmu“. Tek što su se slegla prvobitna rezolutna odbijanja bilo kakve komunikacije sa Šmitom, od lidera ključne vladajuće partije u RS stiglo je novo pojašnjenje šta, u stvari, podrazumijeva, definicija prema kojoj će njemački diplomata biti tek „visoki predstavnik za FBiH“.
„Prihvatićemo da razgovaramo s njim, ali nećemo imati saradnju, ali i kada budemo razgovarali, razgovaraćemo kako bismo prenijeli sve ove stavove“, istakao je Dodik, dodajući da će Šmit u ovoj zemlji moći isključivo da „egzistira“. To bi, valjda, trebalo da znači da će isključivo odlaziti u kancelariju od 9 do 17 časova, slagati pasijans na laptopu i spavati u Sarajevu, ali ne i da će imati bilo kakvu aktivnost sa konkretnim tragovima. Ipak, ako se po jutru dan poznaje, izgleda da neće biti tako, pošto je druga strana brzopotezno prešla put od garda „nema priče s njim“ do mekše opcije „razgovaraćemo“.
Pupak planete
Pun krug je zatvoren 2. juna, kada je delegacija sastavljena od predstavnika parlamentarnih stranaka iz RS otišla u Beograd na sastanak sa Aleksandrom Vučićem. Predsjednik Srbije je, uz pozu razumijevanja i saosjećanja kakvu samo on zna da zauzme, nastavio sopstvene opservacije, započete tvrdnjom da mu Šmit „nije prijatelj, ali jeste vrlo dobar poznanik“, te da je siguran da „nije mrzitelj srpskog naroda“. Prećutno dajući publici do znanja šta je interno rekao prekodrinskim sagovornicima, Vučić je poručio da „Srbi kao mali narod ne mogu da utiču na poteze velikih“, ali da Srbija, ako ništa drugo, može tražiti izvještaje o radu novog visokog predstavnika, te unaprijed izražava nesaglasnost sa upotrebom bonskih ovlašćenja.
Shvatajući kakvi vjetrovi duvaju iz Beograda, i Dodik je snizio retoriku za više od jedne oktave. „Ne želimo problematizaciju, ne želimo dramatizaciju, već primjenu Ustava. Nismo antidejtonska strana, antiustavna strana, tražimo poštovanje međunarodnog prava i Ustava BiH“, poručio je Dodik u Beogradu, stojeći pored Vučića. Ipak, da bi održao kontinuitet sa prvobitnim žestokim gardom, sve karte je bacio na – Rusiju. Tada je rekao da „izbor visokog predstavnika mora da bude porvrđen rezolucijom Saveta bezbednosti, bez obzira ko je i odakle dolazi“. „Bez toga, za nas nema legitimitet“, kazao je Dodik.
I, konačno je održana i sjednica Savjeta bezbjednosti UN, 29. juna. Ma šta ko mislio o držanju Moskve te večeri u Njujorku, njen predstavnik je učinio ono što je bilo moguće. Prije svega, treba znati da to nije bila sjednica isključivo o BiH, a takav utisak je šira javnost mogla steći prateći izvještavanje u zemlji i regionu, gdje se nerijetko, sa uživanjem, šiti fama da je ovaj dio svijeta svojevrsni „pupak planete“. Zatim, Vasilij Nebenzja je iznio nedvosmislene argumente protiv daljeg zadržavanja visokog predstavnika u BiH, a demisfikovao je i ulogu ovdašnje ministarke inostranih poslova Bisere Turković, koja je na toj sjednici prizivala ostanak OHR-a u ime svoje stranke, a ne, daleko bilo, iznoseći stav oba entiteta i sva tri naroda.
Obrnuti redosljed
To je učinio i po cijenu nadgornjavanja sa gospođom koja se ne libi uličarskog vokabulara u takvom ambijentu, garniranog ciničnim prenemaganjem o tome kako „BiH jedva čeka odlazak OHR-a, ali, nažalost, taj dan još nije stigao“. Naravno, bezobrazluka nema samo u bošnjačkim političkim strukturama, već i u srpskim, pa nije izostalo ni seirenje zbog činjenice da „Rusija nije uložila veto u UN“, kako bi zaustavila dolazak Kristijana Šmita u BiH. Međutim, procedura u Savjetu bezbjednosti je takva da bi Moskva morala prvo da zatraži glasanje o tome, a u tom momentu na veto su mogle da se pozovu tri stalne članice SB sa Zapada, koje zagovaraju suprotno rješenje, pa je čitav poduhvat unaprijed bio uzaludan.
Dakle, čitava ova priča se kretala u jasnim koordinatama – Zapad i Sarajevo žele Šmita u Inckovoj fotelji, a Beograd ne bi da se zamjera ovim prvim zbog tamo neke RS iz koje uvijek stižu „pametovanja“ u prelomnim situacijama. Rusija je pokazala spremnost da štiti srpske interese, znatno dosljednije i od onih kojima bi to trebalo biti najvažnije, ali i u takvim nastojanjima postoje limiti, posebno ako se zna da je sjedište SB UN u Njujorku, a ne, recimo, u Sankt Peterburgu. Naravno, to ne bi trebalo da ima nikavu težinu u formalno-pravnom smislu, ali u praktičnom i psihološkom kontekstu nije bez značaja.
U kojem pravcu se kretala prva postava RS u proteklih mjesec i po? Očito, u suprotnom od suvislog. U konkretnoj situaciji, ukoliko postoje ozbiljne namjere da se dosegne proklamovani cilj, bilo je znatno logičnije da krene sa obrnutim redosljedom, odnosno najbenignijim reakcijama na startu, a da se najteža „artiljerija“ ostavi za završnu fazu polemike o OHR-u. Ovako, publika je tek mogla da posmatra niz puta viđenu evoluciju iz jedne krajnosti, vrlo radikalne, u drugu, krajnje snishodljivu.
Ko je pomenuo kratak put od 30.000 ljudi u „odboru za doček“ učesnika vojne vježbe najmoćnije članice NATO-a na Manjači do višenedjeljnog muka kada su se famozni gosti u uniformama napokon pojavili iznad Banjaluke? Niko, naravno, kao što nema svrhe ni poređenje ranijih ciničnih opaski povodom zahtjeva Fate Orlović sa žalosnim prizorom crkve u Konjević Polju koja brutalno leti u vazduh, kao u kamenolomu, bez podsjećanja na najavljeno filigranski precizno i pažljivo izmještanje svake cigle na novu lokaciju?
„Jeste, pa šta“
Iako se u tumačenjima takvog ponašanja unutar RS u nenaklonjenom okruženju nerijetko koriste izrazi poput „panike“, ovdje nije riječ o klasičnom strahu, već prvenstveno o dezorijentisanosti. O onom stanju svijesti koje nimalo ne slijedi poznatu molitvu, sa širokim spektrom pripisanih autorstava, od Franje Asiškog do indijanskog plemena Sijuksa, što joj ne umanjuje vrijednost: „Bože, daj mi snage prihvatim ono što ne mogu da promijenim, hrabrosti da promijenim ono što mogu i mudrosti da razlikujem to dvoje“.
Ovdje je na sceni okolnost u kojoj su se prve dvije kategorije poprilično izmješale, dok je treća izostala. „Hrabrost“ iz prvih dana je sve blijeđa, pa se stiglo do tačke da se sve u vezi sa kadrovskom promjenom u OHR-u naziva tek „nefer situacijom“, jer, zaboga, prisustvujemo „očiglednom povratku međunarodnog intervencionizma“. Nije bilo ni naznaka realizma, u kojem se shvata da bi oštrina u početnim reakcijama imala mnogo veću težinu da je sjedište OHR-a na teritoriji RS, a ne u FBiH, tako da se svaka, inače tačna opservacija da je novi visoki predstavnik svojevrsni „radnik na crno“, van svih uzusa međunarodnog prava, može razbiti o hridi arogantnog uzvraćanja: „Jeste, pa šta“. Opet, ne treba isključiti mogućnost da će isti odgovor dobiti i bošnjačke partije, ako počnu u dobro poznatom stilu „ali, obećano nam je“ prigovarati novom šefu OHR-a, ukoliko izostanu prizivana „bonska ovlašćenja“.
Srpska istorija u takvim okolnostima bilježi impulsivne reakcije, ali i epizode strpljenja, u kojima nisu bez značaja nijanse, čak i ako se odnose na „otuđene centre moći“, pa tako ni u hronologiji OHR-a nije identičan Ešdaunov mandat sa metodama zvanim „prst u oko“ u odnosu na, recimo, relativno bezazlenu fazu Miroslava Lajčaka. Jedan period će neostrašćeni istoričari kroz par decenija nazivati „borbom za opstanak“, a drugi „kupovinom vremena“ ili „praznim hodom“, sa konotacijama koje nisu pogubne po RS.
Konačno, vidljiv je i hroničan manjak iskrenosti u tvrdnjama iz vrha Srpske da neće biti nikakve komunikacije sa Kristijanom Šmitom kada stigne u BiH i da će on, faktički, biti „persona non grata“ između Trebinja i Novog Grada. Žaoke i verbalne strijelice, usmjerene ka poslodavcima njemačkog diplomate koji stiže na privremeni rad u BiH, u međuvremenu su završile ko zna gdje, a samo neke od tih opservacija izrečenih krajem maja, poput onih o „blefovima“ i „trikovima“, imaće upotrebnu vrijednost i nakon 1. avgusta. Nažalost, tek u vidu autobiografskih elemenata.
(Saša Bižić/vijesti365.com)
