Američki obavještajci napravili su fatalnu grešku, a bin Laden je zauvijek promijenio svijet

0
297

U utorak, 11. rujna 2001. predsjednik SAD-a George W. Bush Bijelu kuću napustio je rano. “Trebao je to biti jednostavan dan”, rekao je čovjek iz pratnje 43. predsjednika. Poticanje čitanja, možda i kritičkog razmišljanja, među mladima, bio je smisao putovanja u Floridu. Njegovi roditelji, Barbara i Herbert Walker Bush, 41. predsjednik SAD-a, u posjet sinu i unukama došli su dan prije. Oni su putovali kako bi održali predavanje u St. Paulu. Istoga dana predavanje u Teksasu trebao je održati i donedavni stalni predstavnik SAD-a u UN-u, glavni pregovarač u Bosni i Hercegovini, Richard Holbrooke. Vozio se sa Sandy Bergerom, Clintonovim savjetnikom za nacionalnu sigurnost, prema aerodromu LaGuardija. Amerikancima je tek završio Labour Day, nacionalni praznik i tradicionalni završetak ljeta i odmora. Grad je vrio. Zemlja je posljednje desetljeće živjela svoje najsretnije trenutke, bila na “godišnjem od povijesti”, u unipolarnom trenutku, kada nije bilo suparnika, kada se svijet, činilo se, slagao po volji SAD-a.

Nebo iznad Amerike

George i Barbara Bush oprostili su se od snahe i privatnim avionom, u pratnji tajne službe, poletjeli. Najprije je kopilot javio kako se jedan avion zabio u toranj Svjetskog trgovinskog centra. Potom im je rečeno da je pogođena i druga zgrada WTO-a u New Yorku. Osiguranje je odlučilo da avion promijeni rutu, da se spuste, pa sklone u motel u Brookfieldu, Wisconsin. “Što za ime svijeta radite tamo?” pitao je predsjednik Bush, nakon što je nazvao roditelje. “Sine, pa ti si prizemljio naš avion”, odgovorila mu je majka. Zapravo, sve što se kretalo nebom, bilo je uskoro prizemljeno.

Drugi avion prilazi WTC-u

Seth Mcallister/AFP

Jedino su predsjednika Busha njegovi čuvari digli u nebo. Nebo iznad Amerike, bez ikakvog prometa, bilo je mjesto gdje je predsjednikova tajna služba smatrala da će Bush 43. biti najsigurniji. Osam sati, bez ijednog drugog aviona iznad SAD-a, Air Force One sa 65 putnika kružio je između zračnih baza. Potom je završio u podzemnom bunkeru u Omahi, Nebraska. Potpredsjednik Dick Cheney bio je u bunkeru Bijele kuće.

Holbrooke i Sandy Berger iz automobila su vidjeli da se nešto događa. “Kad si posljednji puta vidio sina?”, “Zašto si se posvađao s Lakeom?” pitao je Berger. Teški trenuci bili su vrijeme kada su mnogi pomislili najprije o svojima, o svom životu. Stali su u obližnji motel, a onda je CNN među prvima za izjavu zamolio Holbrookea. Međunarodni terorizam i Osama bin Laden mogući su krivac za tragediju koja se Americi događala, jasno je rekao već nekoliko sati nakon napada.

Ruševine WTC-a
AFP

U Zagrebu se 11. rujna, uz pomoć američkog veleposlanstva, trebala otvoriti izložba Andyja Warhola. Bilo je to vrijeme umjerenog optimizma, promjena i rasta. Tuđmana više nije bilo, Hrvatska je ušla u novo doba s koalicijskom vladom Ivice Račana koja je prekinula međunarodnu izolaciju zemlje. Na inauguraciju predsjednika Stjepana Mesića došao je niz državnika, pa i američka državna tajnica Madeleine Albright. Zemlja se trebala ubrzano približavati Zapadu. Slike genija pop-arta bile su iskaz pomoći i suradnje SAD-a. “Krasno ste to učinili”, nazvala je jedna od odgovornih za izložbu Radio 101, koji je tada postojao i još se masovno slušao. Izvještavanje o napadu na New York podsjećalo ju je na “Rat svjetova” Orsona Wallesa, paniku koju je on stvorio. Žena je mislila kako je medijski pokrovitelj učinio nešto posebno, osebujno, za zagrebačku izložbu, ali panika je bila stvarna. Pred televizijskim se kamerama u medijski uvezanom svijetu događao kraj jedne povijesne epohe. HTV je počeo emitirati CNN.

Uništeni Pentagon
Cedric H. Rudisill

Devetnaest vjerskih fanatika, ratnika al-Qa'ide, koje je organizirao i plaćao Saudijac Osama bin Laden, izveli su napad u kojem je stradalo 2996 ljudi, u kojem su uništeni tornjevi simboli svjetskog biznisa i američkog kapitalizma. Napadnut je Pentagon, mjesto iz kojeg se zapovijeda američkom vojnom moći i sigurnosnim sustavom. Četvrti avion, let United Airlinesa 93, letio je dovoljno nisko da su neki od putnika uspostavili vezu s kućama. Saznali su što se dogodilo i bilo je jasno da je njihova sudbina određena, da vjerojatno lete prema Kongresu ili Bijeloj kući. Najsnažniji i najveći među putnicima, bivši ragbijaš Mark Bingham prije svih, uspjeli su svladati otmičare i zaustaviti letjelicu. Bingham, tek 31 godinu star, bio je poslovni čovjek, otvoreni gay. Od toga je trenutka stereotip o gay muškarcima i njihovoj fragilnosti nagrizen i potisnut iz američkog javnog prostora.

Ivan Lončar imao je 29 godina. U New Yorku je završio poslijediplomske studije, postao odvjetnik na Wall Streetu. Trebao je, kao i inače, izaći na stanici metroa u jednom od tornjeva WTO-a. Ured mu je bio sasvim blizu, ali kako se New York toga jutra pokrenuo, kako su svi kretali na posao, vlak je kasnio. Zato na stanici nije ni bio u 8:48, kada se prvi od aviona zaletio u 110 katova visoki toranj i eksplodirao u golemoj plamenoj bombi. Odmah je nazvao roditelje, koji su bili u Preku, na Ugljanu. Svi su gledali televiziju. Cijeli svijet je gledao CNN.

Ruševine WTC-a
Preston Keres

Ja sam se s iz Washingtona, s Fulbrightove stipendije, vratio nekoliko tjedana prije. U Washingtonu sam stanovao tik do Memoriala Iwo Jima, posvećenog marincima iz Drugog svjetskog rata. Osim onih koji su radili u bazi Fort Meyer, niz je uniformiranih Amerikanaca i zaposlenika Pentagona živio u mom naselju. Jedan od njih bio je suprug kolegice i povjesničarke Mirjane Morosini Dominick. Nazvao sam ih. Mirjana je plakala. Suprug, mornarički časnik, iz Pentagona se vraćao kući, pješke. On nije bio u krilu zgrade koji je pogodila letjelica. Tisuće je priča. Kao i s nekim drugim događajima – Kennedyjevim atentatom, Titovom smrti za Jugoslavene, ubojstvom Olofa Palmea za Švede, svi su znali gdje su se nalazili kada je New York napadnut. Sve su ozbiljne svjetske kuće tiskale posebna izdanja novina već toga dana. Učinio je to i Jutarnji list. Svijet je u realnom vremenu gledao tragediju 2996 umrlih. Nikada nije stradalo više Amerikanaca na američkom tlu u jednom danu još od 1862. godine. Amerika je podigla svoju borbenu pripravnost, ali Rusija na to nije odgovorila. Ameriku je napao neprijatelj protiv kojega će se boriti samo širokim savezom i koji je bio globalna prijetnja.

Početak rata

Nekoliko tjedana nakon 11. rujna, Richard Holbrooke održao je predavanje u Nizozemskoj. Ono što se dogodilo u New Yorku bilo je poput atentata u Sarajevu 28. lipnja 1914. ili japanskog napada na Pearl Harbour 1941. Jedanaesti rujan 2001. označio je kraj “međuraća”, vremena između Hladnog rata i prije početka rata protiv globalnog terorizma. Rušenje nebodera Blizanaca bilo je šokantno, jer sve od napada Japana na Havaje i teritoriju SAD-a nije se dogodilo ništa slično. To je iskustvo iz Drugog svjetskog rata, kao i iskustvo popuštanja Hitleru, ostalo trajno prisutno u memoriji svih američkih političara. Kao i inače, u prošlosti su se pronalazili presedani. Kada je 41. predsjednik Bush savjetovao sinu, Bushu 43., da se vrati se u Washington, stane na čelo zemlje iz sjedišta moći, morao je paziti da ne dođe do napada na američke muslimane, što je bio refleks nekoga tko je pamtio sudbinu Japanaca u SAD-u, nakon napada na Pearl Harbor 1941.

“Rat protiv terora” dao je smisao administraciji Busha mlađeg. U manje od mjesec dana, američki vojnici bili su na tlu Afganistana, bombardirane su baze u kojima su se skrivali gerilci al-Qa'ide. Talibani, koji su pružali utočište Osami, jednim su dijelom bili kolateralna žrtva ovoga rata. Predsjednik SAD-a za taj je sukob morao promijeniti Ameriku, ali i tražiti široku potporu svih prijateljskih zemalja, svih koje su se, kao i u Drugom svjetskom ratu, željele naći na strani dobra. Bit će to dugi rat, znali su svi. Tony Blaire iz Londona je poručio kako je objavom rata civiliziranom svijetu započela borba za iskorjenjivanja zla. Pridružili su se i drugi, manje entuzijastično, ali uglavnom bez ostatka: Rusi, Francuzi, Nijemci, Hrvati. U SAD-u je stvoreno novo ministarstvo, ono za Domovinsku sigurnost, koje je postalo “brend” novoga doba, čak su ga i u Hrvatskoj, doduše komično, neki pokušavali kopirati.

New York nakon napada
Keith Meyers

Nije to značilo da je opasnost od terorizma do tada bila ignorirana. Već 1996. predsjednik Bill Clinton terorizam je nazvao “neprijateljem naše generacije”. O tome su Amerikanci otvoreno i često razgovarali. Osobno sam u kasno proljeće 2001. bio na seminaru za američke i strane stručnjake, Fulbrightovce, na Američkoj mornaričkoj akademiji u Annapolisu, gdje je predavanje održala Prudence Bushnell, tada ambasadorica u Gvatemali. Bila je veleposlanica 1998. u Nairobiju, kada su skupine Islamskog džihada, povezane s Osama bin Ladenovom al-Qa'idom, podmetnule bombe u američkim veleposlanstvima u Tanzaniji i Keniji. Tada je i saudijski poslovni čovjek, dio moćnog klana, postao opće poznat u SAD-u. Bin Laden je do tada već dva puta, prvo 1996., a onda 1998., pozvao na džihad protiv SAD-a. Clinton je u znak odmazde bombardirao Sudan i Afganistan, kako bi kaznio organizatore i one koji su ih skrivali. No bombardiranje ni tada, ni kasnije, nije bilo dovoljno. Transnacionalna islamistička pobuna možda još nije bila vidljiva svima, ali ponešto od toga prije drugih mogli su vidjeti i Hrvati, pa i svi drugi u Bosni i Hercegovini. Islamistički gerilci iz Azije dolazili su preko Hrvatske u Bosnu, kao i Čečeniju. Islamske su se vlade sve češće borile s grupama koje su bile vjerski fanatizirane. Mada je izgledalo kao da je 11. rujna svijet postao drukčiji, dogodio se samo vidljiviji od brojnih napada koji su svijet gurali u jednom pravcu. Novi nije bio niti strah od islama, fobija od stranaca, jer sve kolebljivija su bila društva na Zapadu prema integrativnoj moći svojih civilizacija.

“Rat protiv terorizma” značio je i rat sa svim zemljama koje im pružaju utočište. Razlike između toga, neće biti, oglasio je Bush u doktrini koja je govorila da su preventivni ratovi, jednostrane odluke i promjena režima u problematičnim državama, ono što će SAD činiti. Njegov potpredsjednik je dodao da će po “Doktrini 1%” SAD intervenirati protiv svake skupine koja ima i minimalnu mogućnost doći do oružja za masovno uništenje, kao da ga već posjeduje. Neke je sve podsjećalo na orijentalizam, stari sukob Istoka i Zapada, kakvih je već bivalo puno. Oba doma Kongresa izglasala su “USA Patriot Act” i predsjedniku dala ovlasti da dugotrajan rat može voditi bez objave rata, iako je to Ustav tražio.

Brutalizacija čovječanstva

Kao i svaki rat, tako je i napad na Afganistan i borba protiv terorizma, brutalizirala čovječanstvo. U Afganistanu su stradale tisuće civila, a da se o njima nikad nije govorilo. Potom je slijedila misija izgradnje nove nacije. Primjer je bio onaj prethodni, s Balkana, piše George Packer. “Što je loše” s takvim politikama, pitao se 2002. Holbrooke? Bosna i Hercegovina izgledala je tada bolje no danas. Hrvatska, gdje je SAD podržavao smjenu HDZ-a, bila je na dobrom putu prema normalizaciji. Slobodan Milošević u lipnju 2001. izručen je u Den Haag. Srbija, koja jedno vrijeme nije imala veleposlanstvo u SAD-u, sada je obnovila odnose. Kosovo je bilo protektorat, ali bez rata, pa i bez ozbiljnijih problema. Činilo se da se stvari pomiču nabolje, kako SAD donosi mir i stabilnost, gradi institucije. Možda je tako moglo i u Srednjoj Aziji i na Bliskom istoku.

George W. Bush
Paul J. Richards

Osvetiti Ameriku značilo je razbiti one koji su pomagali Osami bin Ladenu i al-Qa'idi. Talibanske vlasti u Afganistanu pale su pred pobunom u zemlji i invazijom koja je im je već u studenom 2001. preuzela Kabul. Afganistan je pao, ali al-Qa'ida nije uništena. Osveta je bila brza, ali nije bilo ideje što će snage Hrvatske, Britanije, Francuske i drugih, ukupno 43 države NATO-a, jednom kada neprijatelj pobjegne u brda. Hoće li se doista moći izgraditi novo društvo na čelu s korumpiranim i ne posebno sposobnim vođama u Afganistanu? Podrška rušenju režima primitivnog i divljeg kao talibanski, bila je opća.

Druga etapa rata protiv terorizma i napad na Sadama Huseina u Iraku, još jednog iz “osovine zla”, izazvao je ozbiljne podjele među koalicijskim partnerima. Irak nije podupirao al-Qa'idu, nije bilo dokaza o oružju za masovno uništenje. Ipak, zašto ne napasti i Irak, pa makar i s fabriciranim dokazima o kemijskom oružju, ako model funkcionira? Podijelila se tada Europa dijelom i na crtama “Stare” i “Nove”. Dio je bio pouzdan, drugi su bili “majmuni i kukavice koji žderu smrdljive sireve”, citirao je Ian Kershaw neke od kritika na službeni Pariz. Invazija Iraka Georga Busha učinila je najnepopularnijim američkim predsjednikom među Europljanima u 80 godina, ali vlast se u toj zemlji promijenila.

Udar na Pentagon
Tech. Sgt. Cedric H. Rudisill

Sadam je pao, ali Irak je ušao u vjerski sukob koji je prevlast dao dominantnim i do tada podređenim šijitima, što je s jedne strane otvorilo utjecaj Iranu, a s druge radikaliziralo do tada vladajuće sunite. Oni su formirali Islamsku Državu i započeli rat koji će dodatno destabilizirati Bliski istok. Zatvor u Guantanamo Bayu nakon napada na Afganistan bio je organiziran za sve koji su označeni kao teroristi. Na temelju Zakona o američkom domoljublju, takvi su mogli biti zadržani bez procedure i bez ograničenja. Stvaralo je to lošu sliku, ali nakon što su mučenja Iračana u zatvoru Abu Graib u Bagdadu postala javna, loša se reputacija nije isprala do danas. Terorističkih je napada u svijetu unatoč borbi protiv terora, bilo sve više i više se nisu događali samo na Bliskom istoku, već su došli i u najveće europske gradove. Destabilizacija Bliskog istoka pokrenula je valove izbjeglica i promijenila svijet.

Osvajanje svijeta

Više je toga već prije 11. 9. sugeriralo da se u najrazvijenijem društvu na svijetu, u vrijeme kada mu je išlo najbolje, naziru ozbiljne pukotine. Strah za životnu sredinu, zelene politike, postajale su sve važnije, napose mladima. Recesija se naslućivala u ekonomiji, a onda se pokazala kriza u upravljanju, ideološki sukobi. Vrijeme nakon rušenja nebodera Svjetskog trgovinskog centra radikaliziralo je sve politike, sve religije, počelo stvarati više nedemokratskih režima. Novi američki predsjednik pobijedio je nakon neobično dugog, često komičnog, prebrojavanja glasova, gdje je prevagu donijela Florida, država gdje je njegov brat, Jeb Bush, bio guverner. Podjela u Americi bila je ogromna i zatomljena je tek kada se zemljom prolio val patriotizma. Osjećaj da je Zapad 1991. pobijedio Sovjete i komunizam, da je kraj povijesti tu, zapadna je društva učinio još izloženijima. Već neko su vrijeme moderne tehnologije sve više i bolje pokazivale svijet. Nove su tehnologije, globalne TV mreže, internet, mobilni telefoni, sve povoljnije usluge, svijet umrežili kao nikada do tada. SAD je bio u središtu toga svijeta, ali bez obzira na bogatstvo koje je to donosilo, postajale su sve izloženije, ugroženije. Globalizirana ekonomija i globalizirani svijet osiguravali su velika bogatstva, ali razlika siromašnih i bogatih, pa i unutar iste zemlje, nije se smanjivala. Nisu nestala niti neka od trajnih podjela u američkom društvu, kao rasno pitanje. Potom se, s Afganistanom, Irakom i terorizmom, dogodila kriza demokracije, nacionalne sigurnosti, potreba očuvanja svjetske dominacije, udar na multilateralizam, pa kriza Europske unije.

Istovremeno s napadom na nebodere Svjetske trgovinske organizacije, i prije no je šok prošao, pojavljivale su se teze o namjernom napadu, vijesti o organiziranom odlasku velikog broja Saudijaca iz SAD-a, pa onda teza kako aviona koji je udario u Pentagon nikada nije bilo, već je sve bila namjera Amerike da to iskoristi, kako bi započela s osvajanjem svijeta. Takve rasprave traju do danas i slični ljudi koji ne vjeruju u covid-19, cjepiva, koji sumnjaju da je UDB-a upravljala svime što se događa kod nas, još uvijek dvoje što se zapravo dogodilo prije dva desetljeća u SAD-u. Amerika je sasvim sigurno počela brojati vrijeme i slagati događaje na drukčiji način nakon 11. rujna, ali plan da se 20 godina nakon ulaska u Afganistan iz njega izađe kako bi se talibani vratili u Kabul, sigurno nije postojao. Ratovi koje je Amerika započela, Afganistan, pa Irak, pokazali su se iscrpljujućim i dvojbenog rezultata. Afganistan, posebno Irak, bili su prije signal kušnje na kojoj je bila američka hegemonija. Zemlja nije izgubila sposobnost da vodi, ali jest sposobnost da diktira, posebno Kini ili Rusiji, piše Fareed Zakaria.

Otvaranje arhiva

Dvadeset godina prošlo je od traume koja će Ameriku i svijet i dalje obilježavati. Nekoliko tjedana prošlo je od dana kada su američki vojnici složili zastavu i užurbano evakuirali prostor veleposlanstva u Kabulu, 20. godina nakon što su u Kabul došli. Novi predsjednik Joe Biden govorio je kako scene iz Afganistana neće podsjećati na one iz Saigona 1975. Tko god da ga je brifirao, bio je u krivu. Tko god da je bio zadužen za obavještajni rad 2001., također je bio nedovoljno pozoran. Dvije su to ozbiljne pogreške obavještajaca najfinijeg obavještajnog sustava na svijetu. U međuvremenu je zbog Osame bin Ladena i dugog američkog rata protiv terorizma promijenjen svijet. Sada Amerikanci razmišljaju o objavljivanju tisuća stranica dokumenata 20 godina nakon tragedije. Mnoštvo toga što piše, osjetljivo je, ali je javni interes važniji, od eventualnih neugodnosti za odnose s nekim od saveznika, za pretpostaviti je Saudijaca.

Mjesto pada zrakoplova United Airlinesa koji je za cilj imao Bijelu kuću
David Maxwell

Konačno, već kratko nakon tragedije “Povjerenstvo 9/11” s Thomasom H. Keanom i Lee H. Hamiltonom, a jedan od članova bio je i Lawrence S. Eagleburger, objavili su dugi izvještaj s detaljnim svjedočanstvima, uključujući i onima koji su kao Khalid Mohammed bili arhitekti napada na SAD. Objava dokumenata 2021. neće promijeniti sve što smo do sada znali o svijetu u kojem živimo 20 godina, ali će nam pomoći da ga razumijemo bolje. Samo velike i demokratske nacije u stanju su učiniti nešto tako, samo one koje znaju da prošlost, ma kakva bila, ne smije biti tabuizirana imaju snage otvoriti arhive. Samo takve su dovoljno snažne da se obračunaju sa svojim krivim potezima i traumama. Samo tako će moći i dalje biti prve, bez obzira na to koliko se smanjila razlika između prvog i drugog.

(Jutarnji.hr)

Ostavite komentar