Dejani otac i djed poginuli istog dana boreći se za Republiku Srpsku: “Zato sam ostala, to im dugujem”

0
68

Iako su od pogibije Borislava Zečevića iz Palačkovaca kod Prnjavora posljednje godine rata prošle približno tri decenije, za njegovu kćerku Dejanu, koja je tada imala 18 mjeseci, rane su teške i bolne.

Ona je odrasla bez djetinjstva, sa prvim koracima ušla u svijet odraslih, jer je sudbina njoj tako odredila. Sada svojoj djeci, sedmogodišnjem sinu Matiji i jednogodišnjoj kćerki Emiliji, kao i drugim mališanima u vrtiću u Banjaluci, gdje je zaposlena, priča o ljepotama slobode, bezbrižne igre i roditeljskog zagrljaja.

“Tada, 25. maja 1995. godine, na Ozrenu, u napadu mudžahedina, poginuli su moj otac Borislav Zečević u 26. i moj djed Tomislav Tošić u 45. godini, otac moje majke. Poginuli su u istom rovu. Tako smo istog dana moja majka i ja postale siročad, bez očeva”, počinje monolog vaspitačica Dejana Drljić (31) grleći kćerku u naručju.

Malena Emilija sada je otprilike u dobi kao ona u vrijeme očeve i djedove pogibije.

“Tijelo mog oca pronađeno je tek pet mjeseci kasnije. Sahranjen je na 20. rođendan moje majke Jelice. Možete zamisliti kakvi su njeni rođendani od tada do danas. Ja sam tog dana, kada smo ispraćali oca na vječni počinak, tek prohodala. U tom momentu ugašeno je moje bezbrižno djetinjstvo, čega nisam ni bila svjesna. Tada je počela moja borba, u svakom smislu”, dodaje ona.

Posmrtne ostatke moga djeda, nastavlja Dejana svoju surovu ispovijest, pronašli smo dvije godine kasnije.

“Dvije godine trajala je naša agonija, na neki način, nada da je negdje, možda živ. Nažalost, i taj posljednji tračak nade izgubio se kada su pronađeni njegovi posmrtni ostaci”, ističe ona.

Dejana ima svoju porodicu, suprug Željko je programer. Žive i rade u Banjaluci.

Podižu svoju djecu, raduju se njihovim prvim koracima, naučenim slovima, pjesmicama iz slikovnica, igri u parku.

Posmatraju ih kako u sreći, okruženi roditeljskom brigom i pažnjom, odrastaju. Zajedno nedjeljom idu u crkvu, pale svijeće i mole za pokoj ocu i djedu, a za sreću svoje djece.

“Odrasla sam bez oca i rano shvatila da sve moram sama. Ipak, moja majka je bila moj najveći oslonac u životu. Otac mi je nedostajao i tada kao što mi i sada nedostaje. Majka me naučila da se borim, u najtežim momentima”, dodaje Dejana.

Moja porodica, priča Dejana ispred crkve u Vijačanima u ispovijesti za dokumentarni film o očevoj i djedovoj ratnoj jedinici, mnogo je propatila kroz sve ove godine i nedaće koje je rat ostavio i dodaje:

“Za moju porodicu rat nije nikakva slika na televiziji, stradanje nepoznatih ljudi, događaj daleko od nas, nego stvarnost koju mi i sada živimo, sa posljedicama koje nam je rat ostavio. Mi, djeca poginulih boraca, nismo samo neka ratna statistika. Kažu da smo dobili sve za džaba. Jesmo mi dobili mnoge povlastice, besplatno školovanje, prednost prilikom upisa na fakultet, zahtjeva za studentski dom…”

Dejana, skrhana snažnom emocijom, na trenutak zastajkuje u priči, u ispovijesti jedne mladosti i svoje generacije čiji su očevi poginuli u ratu, pokušava se uzdržati, da suza ne sklizne niz lice, ali ne uspijeva.

Potom nastavlja potresnu priču. Opisuje svoj status u zajednici.

“Dobili smo prednost prilikom zakazivanja različitih pregleda u bolnici i slično. Ja sam, na primjer, sve to iskoristila. Ali, mi smo to veoma skupo platili. Ne može se reći tek tako, eto, desilo se, pa šta, idemo dalje. Mi i sada, teško prolazimo, teško nosimo svoju bol.

Kada mi kažu ti si primala očevu penziju, mene to mnogo boli. Sve povlastice i sve materijalno bismo dali, odrekli se toga, da su naši najdraži sa nama.

Ja sam, kako kažu, iskoristila te povlastice i završila fakultet, sa statusom djeteta poginulog borca, ništa nisam platila. Ministarstvo boračke zaštite Republike Srpske pomoglo je da završim pripravnički staž. Nisam volontirala godinu dana, kao moje kolege. To jeste sreća u nesreći, da ja sada, u tridesetoj godini, mogu reći da je država prepoznala žrtve koje su naše porodice podnijele”, kaže ona.

Dejana, njen suprug, sin i kćerka grade porodično gnijezdo čuvajući uspomenu na oca i djeda, prizivajući sudbinu da njima odredi drugačiji, srećniji put bez ratova u kojima istovremeno ginu očevi i djetinjstvo njihove djece.

“Moj otac i moj djed, otac moje majke, zajedno su poginuli, istog dana, boreći se za ideale, u koje su oni tada vjerovali. Njihov ideal bio je Republika Srpska”, kaže Dejana i dodaje:

“Zato sam odlučila da ostanem u Republici Srpskoj, jer sam tada, tokom odrastanja smatrala, a smatram i sada, da to dugujem svome ocu i svome djedu, koji su živote dali za ovo što danas imamo.”

Ostavite komentar