Draško Stanivuković kaže da mu je Autobiografija Benjamina Franklina “najbolja knjiga koju je pročitao”, to nije samo estetski izbor – to je politički signal. Franklin nije bio samo pronalazač i diplomata, već i čovjek dubokih kontradikcija: moral je propovijedao, a privatno radio suprotno. Što se tiče bilo kakvih pronalazaka, Draško zna sijalicu da upali.
Franklin i Draško – lice i naličje
Licemjerje: Franklin je zagovarao umjerenost i skromnost, a poznat je bio po hedonizmu i uživanjima. Draško priča o poštenju i skromnosti u Banjaluci, a iza kulisa vodi politiku privatnih interesa i dilova.
Ženski odnosi / sklonosti: Franklin je bio ozloglašen ženskaroš, stalno u društvu tuđih žena i ljubavnica. Drašku se, pak, sve češće pripisuju afiniteti prema istom polu – što njegovo javno moralisanje čini još licemjernijim i dvoličnijim.
Političko kalkulisanje: Franklin je decenijama bio lojalan Britaniji, pa se okrenuo revoluciji tek kad su mu interesi to nalagali. Draško se jednako lako dodvorava britanskim diplomatama, a onda se vraća “narodu” kad mu trebaju glasovi.
Pragmatičan i hladan: Franklin je znao da žrtvuje principe radi koristi, pa je bio koristan Englezima i Francuzima, ali ne uvijek dosljedan svom narodu. Draško sve svodi na imidž, marketing i predstavu, dok suštinski problemi građana čekaju po strani.
Autobiografija Benjamina Franklina u anglosaksonskom svijetu slovi za ideal samousavršavanja. Ali kada je Draško izdvaja kao svoje životno štivo, to govori više o njegovoj političkoj putanji nego o kulturi. On ne bira Njegoša, Dučića ili svetog vladiku Nikolaja Velimirovića – bira Franklina. Ne bira simbole borbe za Srpsku i pravoslavlje, nego ikonu anglosaksonskog pragmatizma i britanske dvoličnosti.
Za Draška, Franklin je ogledalo: čovjek koji se predstavlja kao moralni uzor, a zapravo igra na interes stranih centara moći. Franklin je bio Englezima koristan Amerikanac, a Draško sanja da bude Englezima koristan “Srbin”.
Autor:Vijesti365
