Danas nije dan za ćutanje.
Srpski narod je prošao kroz mnogo stradanja, ali “Oluja” je bila šamar istoriji, šamar pravdi, šamar čovječnosti.
Etničko čišćenje uz saučesništvo svijeta koji se pravi slijep.
Srbi su protjerani jer su imali ime. Zato što su postojali.
I uvijek je tako bilo — od Prvog svjetskog rata, preko Jasenovca, do 1995. godine. Nismo ubijali, nismo otimali. Ali smo uvijek bili meta.
Jer su drugi tragali za identitetom – gazeći naš.
Ustaše su tada imale logor za djecu. Devedesetih su imali NATO za saveznika. A svijet? Gledao je i klim'o glavom.
I danas – pravde nema. Zločinac dijeli pravdu. Nestale porodice. Srušene crkve. I niko da odgovara.
Ali ima nešto veće od njihove presude – a to je naše pamćenje. Srbija je tada bila spas, utočište. Srpska je danas štit. Zajedno – to je naš prostor slobode. Naš jedini preostali bedem.
Ne tražimo više ništa. Samo da nas puste da budemo ono što jesmo – Srbi. Bez etiketa. Bez prepravljanja identiteta.
Hoćemo mir. Ali ne damo ono što je naše. I znamo da dolazi vrijeme kada će Srbi opet stajati zajedno. Ne kao prijetnja drugima – nego kao odbrana sebe.
I kada u Hrvatskoj budu slavili “Oluju”, neka znaju: mirno će stajati uz himnu čiju je muziku napisao Srbin. Josif Runjanin – sahranjen u Novom Sadu.
Jer ironija istorije nikad ne zaboravi da se nasmije na kraju.
Vijesti365
