Granica postoji
„Granica postoji“ je akcija koja će ući u udžbenike. Kad tad. Postala je primjer kako jedna parola može da ima multidimenzionalno značenje.
Nije samo granica između dva entiteta u pitanju, iako je to jako važno i iako u FBiH odbijaju godinama da se povuku jasne linije između entiteta. Važno je da svaki građanin Republike Srpske zna da postoje granice u mnogim detaljima današnjeg života u BiH.
Jedna od tih granica je granica trpljenja. Doveli su nas do zida. Došli smo do imovine. Ako nje nema nema ni Republike Srpske. Ako nema Republike Srpske nema ni nas. Nema ničega. Uslijedilo bi masovno iseljavanje sa ovog prostora. Imamo li pravo da pristanemo na to da nema Srba ovdje? Da uništimo vijekove iza nas? Pa nemamo. Vrijeme je da postavimo granicu i postavili smo je. Dodirnuli ste gdje ne treba, a sjetimo se da to nije jučerašnji ili današnji problem. Intencija postoji već dugo. Još od Pedija Ešdauna, koji je donio Odluku o zabrani raspolaganja državnom imovinom. To je bio uvod u ova današnja neslaganja. Kristijan Šmit je odlučio da završi posao. Zato je granica postavljena ovdje. Kod njega. I njegovih pokušaja. Ionako je turista, a i da nije previše je to za nas.
Sud BiH je nova granica. Uz Haški tribunal već godinama pokušava da, kroz presude, piše noviju istoriju ovog prostora. Nema presuda za tuzlansku i sarajevsku kolonu, za Sijekovac, Kupres, Bratunac ili Kravice, slobodni su Naser Orić i Atif Dudaković i ini zločinci. A Srbi? Pa sve znate, vjerujem. Sada je došlo vrijeme i da se pozabave političkim izborima i da postavljaju one koje narod ne želi, odnosno da zabrane političko djelovanje onima koje narod hoće i koje je izabrao. I tu je granica preko koje se ne smije, jer ako se i sada pusti sutra će da nam zabrane knjige koje čitamo ili programe koje gledamo. Granica postoji ipak.
Kada je Milorad Dodik govorio da navija za Srbiju, kada igraju reprezentacije, u Sarajevu su bili šokirani. Kako je moguće da bilo ko ima prava na emocije? Ko smije da navija za drugu državu? To iživljavanje u medijima, potpomognuto uvijek izjavama „lojalnih“ Srba, dostizalo je u jednom trenutku nivo histerije. Meni je još tad to bio signal da je želja u Sarajevu da mi ne postojimo kao Srbi, već isključivo kao Bosanci Pravoslavne vjeroispovjesti. I to bi išlo do formiranja , prvo bosanske Pravoslavne crkve, a zatim i potpuno nestajanja. Ponovo smo došli do nestajanja Srba sa ovog prostora.
Ako neko misli da su ovo teorije zavjere neka se uputi u istoriju Srba sa prostora današnje Sjeverne Makedonije.
I zato GRANICA POSTOJI. I zato pojedine ambasade u BiH strašno nervira ova parola. I zato reaguje OHR i kaže: “Ne postoji državna granica između entiteta. Postoji sloboda kretanja širom BiH i entiteti neće ometati punu slobodu kretanja, osoba, roba, usluga i kapitala…“. Pa ko brani kretanja ili ometa. Nismo mi EU. Samo kažemo da postoji jasna linija –granica, između nas. I na geografskim kartama, i na terenu , ali i u glavama i mislima, osjećanjima i željama. I imovini.
