Poslanik SNSD-a u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH Sanja Vulić otvorila je pitanje koje pogađa samu srž pravnog haosa u BiH: na osnovu čega Ustavni sud BiH priznaje pravnu snagu aktima Christiana Schmidta, ako ti akti nikada nisu prošli Parlamentarnu skupštinu BiH?
Vulićeva je Ustavnom sudu BiH, na adresu predsjednika Mirsada Ćemana, uputila poslaničko pitanje u kojem traži jasan odgovor: po kojem ustavnom i pravnom osnovu Sud prihvata i primjenjuje akte koji nisu usvojeni ni u Predstavničkom domu ni u Domu naroda?
Drugim riječima, Vulićeva je pred Ustavni sud stavila pitanje koje se u Sarajevu najradije zaobilazi — može li se jedan čovjek, bez izbora, bez mandata građana i bez potvrde domaćih zakonodavnih organa, ponašati kao parlament?
U prilogu je dostavila i akt Sekretarijata Parlamentarne skupštine BiH, koji dodatno ogoljava čitavu konstrukciju. Iz tog dokumenta proizlazi da izmjene Krivičnog zakona BiH, na osnovu kojih je vođen postupak protiv predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, nisu bile razmatrane niti usvojene u Parlamentarnoj skupštini BiH.
Sekretarijat je jasno naveo da Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona BiH, objavljen u “Službenom glasniku BiH” broj 47/23, nije bio predmet usvajanja u zakonodavnoj proceduri Parlamentarne skupštine BiH. Još ozbiljnije, Parlament ne raspolaže ni informacijom ko je bio ovlašteni predlagač tog zakona, niti postoji zapis o glasanju, jer se o njemu nije ni glasalo.
Dakle, nema predlagača. Nema rasprave. Nema glasanja. Nema odluke oba doma. Ali ima posljedica.
Upravo tu Vulićeva udara u centar: ako zakon nije donesen u instituciji koja je po Ustavu nadležna da donosi zakone, kako je moguće da se na osnovu njega vode postupci, proizvode pravne posljedice i zadire u Ustavom garantovana prava građana da biraju i budu birani?
Posebno je zatražila da Ustavni sud objasni po kom osnovu priznaje pravnu snagu aktima koje je donio Christian Schmidt, bez potvrde domaćih zakonodavnih organa. Time je pred Sudom otvoreno pitanje koje više nije politička fraza, već goli pravni problem: da li se u BiH zakoni donose u Parlamentu ili u kancelariji stranca koji se predstavlja kao visoki predstavnik?
Vulićeva je zatražila i odgovor kako Sud opravdava primjenu takvih akata u odnosu na princip zakonitosti i ustavni poredak BiH, posebno imajući u vidu odredbe prema kojima je BiH demokratska država, a zakoni se donose kroz Parlamentarnu skupštinu BiH.
U prilogu poslaničkog pitanja dostavljen je i šematski prikaz ustavnog okvira donošenja zakona u BiH, u kojem je jasno prikazano da zakon mora proći Predstavnički dom i Dom naroda, te stupiti na snagu nakon objave.
Suština pitanja Sanje Vulić zato je jednostavna i brutalna: ako zakon nije prošao parlamentarni put, ako ga nisu usvojili izabrani predstavnici građana, ako o njemu nije glasao nijedan dom — šta je onda taj akt?
Zakon ili politička naredba?
I još važnije: ako Ustavni sud BiH takav akt tretira kao zakon, da li onda čuva Ustav ili ovjerava njegovo zaobilaženje?
