Dok su gorjele zidine doma, ona je rizikovala život. A kad se vatra ugasila, zapalila ju je javnost.
Alma, koja je u Tuzli spasila svoju majku iz požara, doživjela je ono što se u zdravom društvu ne bi smjelo ni zamisliti… napad, osudu i najgnusnije kletve dijela javnosti. Umjesto pohvala, dočekala je lavinu mržnje jer su se mnogi pitali: „Zašto joj je majka bila u domu, a ne kod nje?“
Da se razumijemo, niko ne zna tuđu priču. Niko ne zna koliko suze, dileme i osjećaja krivice stoji iza odluke da staru, bolesnu osobu smjestite u dom. Niko ne zna koliko puta je ta ista kćerka vjerovatno plakala jer više nije mogla sama. Ali društvo koje ne zna granicu između brige i osude, zna vrlo dobro kako da ubije empatiju.
Ovo je slika društva u kojem se svaka tuđa muka komentariše kao da je reality emisija. Gdje ljudi iz mraka svojih soba sude tuđim životima, dok sami ne bi izdržali dan u tuđim cipelama. Gdje je lakše pljunuti nego pomoći.
Alma nije dužna nikome objašnjavati zašto joj je majka bila u domu. Dužna je samo da se oporavi od trauma koje je preživjela – i od požara i od naroda koji pali sve pred sobom čim vidi priliku da sudi.
Jer ovo nije priča o domu za stare. Ovo je priča o društvu koje je zaboravilo šta znači biti čovjek.
Autor: Vijesti365
