Milorad Dodik je vidio snimke azila na Manjači i rekao jasno i bez okolišanja:
„Ako neko drugi ne zna, ne može ili neće – ja mogu i hoću.“
I preuzeo odgovornost. To se zove liderstvo.
A Draško Stanivuković? Umjesto da kaže „hvala, hajde zajedno da riješimo ovaj užas“, on piše kilometarski pamflet u kojem pokušava da opere svoju savjest i prikrije nečinjenje. Umjesto samokritike – samohvala. Umjesto priznanja problema – skretanje pažnje. Umjesto odgovora – politička galama.
Dok ljudi gledaju slike izmučenih, ranjenih i izgladnjelih pasa, on piše kako su „nabavljene podloge“, „zamijenjene brave“, „urađena dertizacija“. Pa gdje su rezultati toga? Na papiru, u kabinetu, na fejsbuku?
Na terenu – katastrofa. Ljudi povraćaju od prizora, a on i dalje pokušava da uvjeri javnost da je sve pod kontrolom. Samo što to više ne prolazi.
Ali, naravno, sve se okrene u politiku. Odjednom je kriv predsjednik, kriv SNSD, kružni tokovi, šetališta, … Sve živo, samo nije kriv onaj koji je za taj azil plaćen iz budžeta.
I još ima obraza da napiše: „Možemo sami.“
Ne možete. Da možete – ne bi psi izgledali kao da su izvučeni iz rata.
Ovo nije stvar prestiža, političkih poena i naslovnica. Ovo je stvar osnovne humanosti. A kad dođe do toga da predsjednik mora da uskoči jer gradska vlast godinama neće da riješi problem – onda se ne piše status. Onda se ćuti, primi pomoć i ide se da se radi.
Ali ne – ovdje ego ima prednost nad životom. Sujeta nad empatijom.
I zato – da, Dodik jeste preuzeo stvar. I neka je. Jer neko mora. Kad već oni koji su za to plaćeni – više brinu o tome da niko ne dira njihov PR balon, nego o tome što psi umiru u vlastitom izmetu.
Snimci s Manjače ne traže objavu. Traže sram. I djelovanje. A od Stanivukovića dobijemo samo jedno – status o sopstvenoj veličini. Na ruševinama svog nerada.
Vijesti365
