Piše: Saša Aulić, politikolog
Vaspitano pod staklenim zvonom moćnih stranih mentora, političko Sarajevo je od malih nogu naučilo da zajedničku kuću ne gradi dogovor onih koji u njoj žive, već upravo mentori koji se po pravilu dozivaju vriskom i galamom. Kada to imamo na umu, onda je mnogo jasnija politička situacija, ali i sveopšte stanje u kojem se BiH nalazi.
Juče su bošnjački članovi Predsjedništva BiH, Šefik Džaferović i Željko Komšić, odbili da se sastanu sa ruskim šefom diplomatije Sergejom Lavrovom koji je boravio u službenoj posjeti BiH. Ovu klasičnu (ne)diplomatsku blamažu, koju eufemistički zovemo diplomatskim skandalom, glavni akteri pravdaju time što je ministar Lavrov, navodno, prethodne večeri, na sastanku sa zvaničnicima Republike Srpske, negirao BiH, njene institucije, nezavisnost, odluke i šta sve ne.
Malo argumenata je ponuđeno u prilog tako teškim optužbama. Izostalo je objašnjenje kako dosljedno poštovanje sporazuma iz 1995. godine na osnovu kojeg je BiH formirana, a koji je parafiran u Dejtonu i potpisan u Parizu, može podrazumijevati negiranje iste te BiH? Da li je Lavrov ugrozio nezavisnost BiH porukom, koja predstavlja temelj njenog dejtonskog i ustavnog poretka, a koja kaže da je potrebno poštovati ravnopravnost tri konstitutivna naroda i dva entiteta? Ili možda njen suverenitet time što je prednost dao unutrašnjem dijalogu, a ne stranom miješanju u političke i druge procese u BiH?
Odgovori su jednostavni i mogu se svesti u zajednički zaključak. Poruke Ruske Federacije koje je ministar Lavrov saopštio u Istočnom Sarajevu negiraju BiH, ali ne ovu dejtonsku, postojeću, već unitarnu i građansku o kojoj mašta političko Sarajevo, a čiji zagovornici su i Džaferović i Komšić. Onu koja ne bi bila zasnovana na principima ravnopravnosti i konstitutivnosti, već na dominaciji bošnjačkog naroda koji bi političku scenu u takvoj BiH u najskorijem roku preplavio raznoraznim komšićima, divjacima i bogićevićima.
I nije najveći problem u ovoj priči to što su Džaferović i Komšić odbili da se sastanu sa ruskim šefom diplomatije. Ovo je samo jedan u nizu incidenata i histeričkih napada iz političkog Sarajeva, koji će više štete nanijeti ionako narušenom imidžu BiH, nego što će istinski zabrinuti zvaničnu Moskvu. Istina, posjete zvaničnika tog kalibra nisu baš svakodnevnica ni u BiH, a ni šire, pa bi bilo logično da se utoliko više i cijene od strane domaćina. Međutim, u ovom slučaju ima nešto gore od šibicarskog ponašanja prema visokom zvaničniku jedne od tri najmoćnije države svijeta.
Gore je to što je ponašanje prema ruskom šefu diplomatije samo refleksija odnosa koji bošnjačka politika ima prema svima koji razmišljaju drukčije, uključujući i Srbe i Hrvate u BiH. Drugim riječima, najgore je to što se političko Sarajevo više od dvije decenije ponaša kao razmaženo derište koje nije naučeno da dijeli i da se dogovara sa drugima, već da dobije sve i odmah čim dovoljno glasno zaplače.
Niko i ništa tako snažno ne urušava BiH kao ovaj maligni sarajevski uticaj, koji ignoriše volju konstitutivnih naroda, a histerično napada sve neistomišljenike, kako unutar, tako i izvan BiH. Niko tako slikovito ne svjedoči podijeljenost BiH kao oni koji se kunu u njenu jedinstvenost. Niko je ne izvrgava ruglu, koliko oni koji tobože čuvaju njen ponos i dostojanstvo.
A možda najveću krivicu snose oni koji su ih tako vaspitali…
