Proces koji takozvano tužilaštvo i sud BiH vode protiv predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i direktora Službenog glasnika Republike Srpske Miloša Lukića po nepostojećem krivičnom djelu zaštite lika i djela Kristijana Šmita, nastavak je nepovratnog raspada antidejtonske BiH, istakao je pravnik Slavko Mitrović u kolumni za Nezavisne novine.
Kolumnu “Sarajevska zona sumraka” prenosimo u cijelosti:
Proces koji takozvano tužilaštvo i sud BiH vode protiv predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i direktora “Službenog glasnika Republike Srpske” Miloša Lukića po nepostojećem krivičnom djelu zaštite lika i djela Kristijana Šmita, nastavak je nepovratnog raspada antidejtonske BiH. Sve to liči na nastavak onoga što se vijekovima zvalo “kadija te tuži, kadija te sudi”. Tako kadija/tužilac Nedim Ćosić tuži Dodika i Lukića, onda to pošalje kadinici za prethodni postupak Јasmini Ćosić Dedović.
Inače, u predmetima gdje je ona predsjednik ili član vijeća mnogi su ogorčeni na nju, smatrajući je vrlo subjektivnom, ostrašćenom, ne poštuje ništa u pogledu prijedloga odbrane. Tako je bilo i u slučaju protiv Dodika i Lukića, ali je prethodno nezakonito poučila kadiju/tužioca Ćosića kako da ispravi kilavu optužnicu. Ono što je kilavo, ne može se ispraviti, ali je kadinica Јasmina Ćosić Dedović vršeći svoju “obavezu” potvrdila optužnicu. Onda, kao što je red kada se sudi kaurima, odrede kadiju Mirsada Striku. On je jedan od 13 sudija i sedam tužilaca koji se navode u Informaciji Republičkog centra za istraživanje rata i ratnih zločina kao ratni kadrovi koji su optuživali i presuđivali Srbe.
Zato je Dodik s pravom rekao: “Predsjednik Republike Srpske ide na to namješteno suđenje u sud BiH da pokaže koliko je ono antiustavno i antipravno, koliko je ono muslimansko i antisrpsko, i koliko je taj sud mjesto za šikaniranje Srba i njihov politički progon. Sud je neprijateljsko mjesto za Srbe i za to je i napravljen.”
Istina je u činjenicama
Po Ustavu BiH kao međunarodnom ugovoru koji su kao Aneks 4. Dejtonskog sporazuma potpisali Republika Srpska i Federacija BiH, ne postoje ni sud ni tužilaštvo na nivou BiH. Kako je to ubitačno precizno konstatovao profesor ustavnog prava i sudija Ustavnog suda BiH Zvonko Miljko prilikom ocjene ustavnosti nametnutog zakona o sud BiH, kao zle tvorevine OHR-a i tadašnjeg visokog predstavnika Volfganga Petriča: “Ne može da postoji Sud Bosne i Hercegovine ako ga nema u samom Ustavu Bosne i Hercegovine. Ovaj zakon ne bi mogla da donese čak ni Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, pa tako ni visoki predstavnik, jer su sudovi uvijek ustavna kategorija.”
Po Aneksu 10. Dejtonskog sporazuma visoki predstavnik nije “visoki predstavnik međunarodne zajednice”, već pet strana potpisnica tog Aneksa 10. (Republika Srpska, Federacija BiH, nepostojeća “Republika BiH”, zatim SRЈ – Srbija i Republika Hrvatska) i od njih je dobio pravo na postojanje i imenovanje. Ako neka strana potpisnica odbije imenovanje bilo kog lica za visokog predstavnika, onda ni Savjet bezbjednosti UN ne može potvrditi imenovanje takvog lica. Narodna skupština Republike Srpske je 10. marta 2021. godine usvojila zaključak po kome “smatra da su dosadašnja nominovanja, izbor i potvrđivanje visokog predstavnika nedovoljno transparentni, jer nije uvažavana neophodnost konsultacija i pribavljanja saglasnosti strana, kako je predviđeno Aneksom 10. Ovo predstavlja dovoljan osnov za odbacivanje bilo kog imenovanja visokog predstavnika bez procedure predviđene Aneksom 10. Dejtonskog sporazuma.”
Njemačkog turistu Kristijana Šmita, nakon što se ušunjao u BiH, za “visokog predstavnika” imenovala je grupa stranih ambasadora u Sarajevu kršeći član 41. Bečke konvencije o diplomatskim odnosima (zabrana miješanja u unutrašnja pitanja zemlje domaćina) i o tome saopštila: “Danas su u Sarajevu ambasadori zemalja članica Upravnog odbora Savjeta za provođenje mira službeno imenovali Kristijana Šmita za sljedećeg visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, nakon što ga je za to mjesto kandidovala Njemačka*.” Ova zvjezdica na kraju njihovog saopštenja znači da to nije podržao ambasador Ruske Federacije, koji nije želio kršiti ni Bečku konvenciju ni Dejtonski sporazum i njegov Aneks 10. Svojom brljotinom sarajevska grupa ambasadora ponižava i BiH, dajući pravo Njemačkoj da kandiduje visoke predstavnike. Da li je BiH ponovo okupirana od njemačkog rajha i njegovih fašističkih sluga? Inače, Savjet bezbjednosti UN na sjednici održanoj 22. jula 2021. odbio je podržati imenovanje Kristijana Šmita za visokog predstavnika, jer je dobio samo dva glasa, a ostalih trinaest članica je bilo uzdržano.
Dakle, Kristijan Šmit po dva osnova nije visoki predstavnik: prvo – što je Republika Srpska izrazila izričito protivljenje imenovanju bilo koga za visokog predstavnika; drugo – što ni Savjet bezbjenosti UN nije potvrdio Kristijana Šmita za visokog predstavnika. On je samozvani visoki predstavnik i kriminalac koji krši međunarodno pravo.
Takozvana “bonska ovlašćenja”
Prevara, podvala, laž, kriminal – tako bi se mogla nazvati predstava o “bonskim ovlašćenjima visokog predstavnika” koje je navodno dobio od strane Savjeta za implementaciju mira, (poznatog kao PIK, koji je u stvari samoizabrano tijelo samoizabranih zemalja bez osnivačkog, statutarnog ili proceduralnog akta; ili “neformalna grupa zemalja” kako ovaj skup naziva Evropski sud za ljudska prava) na konferenciji održanoj u Bonu, decembra 1997. godine. “Bonska ovlašćenja” su navodno sadržana u tački 11.2. zaključaka tog skupa koji glasi: “Pozdravljamo namjeru visokog predstavnika da iskoristi svoja krajnja ovlašćenja u regiji u vezi sa interpretacijom Aneksa 10. Sporazuma o civilnoj implementaciji mirovnog sporazuma, u cilju olakšanja razrješenja teškoća putem donošenja obavezujućih odluka, kad on smatra za neophodno” i to “o sljedećim pitanjima: a) vrijeme, mjesto i predsjedavanja sastancima zajedničkih institucija; b) privremene mjere koje stupaju na snagu kad strane nisu u mogućnosti da se dogovore i koje ostaju važeće dok Predsjedništvo ili Savjet ministara ne usvoji odluku o tom pitanju u skladu sa Mirovnim sporazumom; c) druge mjere pri osiguranju implementiranja Mirovnog sporazuma u cijeloj Bosni i Hercegovini i njenim entitetima, kao i neometanog rada zajedničkih institucija. Takve mjere mogu uključivati aktivnosti protiv osoba koje obavljaju javnu službu ili funkcionera koji izostaju sa sastanaka iz neopravdanih razloga ili za koje visoki predstavnik smatra da narušavaju pravne obaveze uspostavljene Mirovnim sporazumom ili rokove za njihovo implementiranje.”
U širokom tumačenju ovako usko postavljenih “nadležnosti”, čak i u nabrajanju pitanja koja je visoki predstavnik sam sebi napisao kao ovlašćenja, pored pominjanja Predsjedništva BiH i Savjeta ministara, zaboravio je navesti Parlamentarnu skupštinu kao donosioca zakona. Zato ni PIK nije ni mogao “pozdraviti namjeru” nametanja zakona. Zato su svi zakoni koje je nametao visoki predstavnik neosnovani, čak i po bonskim ovlašćenjima. Kada su vidjeli da u “pozdravljanju namjere” nedostaju akti koje donosi Parlamentarna skupština, OHR je jednostavno dopisao bonske zaključke. Tako se na zvaničnoj internet stranici visokog predstavnika našlo i ovo: “Јedan od najvažnijih događaja u procesu provedbe mira bio je sastanak PIK-a u Bonu u decembru 1997. godine. Razrađujući Aneks 10. Dejtonskog mirovnog sporazuma, PIK je zatražio od visokog predstavnika da smijeni sa dužnosti javne zvaničnike koji krše zakonski preuzete obaveze i Dejtonski mirovni sporazum, te da, kada to smatra neophodnim, nametne ključne zakone ukoliko ih ne usvoje zakonodavna tijela Bosne i Hercegovine.” Očigledan falsifikat i krivično djelo OHR-ove strukture.
Šmitovi zakoni
Znači, visoki predstavnici nisu nisu mogli donositi zakone po “bonskim ovlašćenjima”. Čak i po onome što je OHR dopisao falsifikujući “bonska ovlašćenja”, mogli su to činiti samo pod dva uslova: PRVO: da se radi o ključnim zakonima; DRUGO: ako su taj zakon odbila da donesu “zakonodavna tijela Bosne i Hercegovine”. Nijedan uslov nije ispunjen čak ni po falsifikovanim i dopisanim “bonskim ovlašćenjima”. A onda Kristijan Šmit, nelegalni, nelegitimni i lažni visoki predstavnik, pozivajući se na stav 11.2. zaključaka Bonske konferencije, 1. jula 2023. donosi tri odluke za koje je napisao da stupaju na snagu odmah po objavljivanju na internetskoj stranici OHR-a. Јednom odlukom “sprečava stupanje na snagu Zakona o izmjeni Zakona o objavljivanju zakona i drugih propisa Republike Srpske”; druga je odluka kojom “sprečava stupanje na snagu Zakona o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH”. Oba ova zakona donijela je Narodna skupština Republike Srpske 27. juna 2023. kao ustavni zakonodavni organ Republike Srpske.
Treća Šmitova ništarija je “odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine” kojom ON dopunjava Krivični zakon BiH novim članom 203. a), izmišljajući sramotno krivično djelo “neizvršavanje odluka visokog predstavnika” i “kaznu zatvora od šest mjeseci do pet godina”. Uz to ide i “zabrana vršenja dužnosti, prestanak službene dužnosti i prestanak zaposlenja, oduzimanje odlikovanja, zabrana vršenja službene dužnosti itd.” Šmit je ovaj zakon pisao u dogovoru sa opozicijom iz Republike Srpske, jer je sam izjavio da su oni (SDS, PDP i neka grupa) od njega tražili da ukloni Dodika pošto ne mogu da ga pobijede na izborima već 17 godina, u deset održanih izbora.
Krivica je u “be-ha pravosuđu”
Dakle, datum donošenja Šmitovih odluka i propisivanje krivičnog djela nepoštovanje lika, djela, umotvorina njemačkog turiste i kriminalne štetočine je 1. juli 2023. godine. Od tog dana, po Šmitu, ne postoje ova dva zakona koja je donijela Narodna skupština Republike Srpske 27. juna 2023. godine. Samim tim sve u vezi sa ova dva zakona koje je Šmit “ukinuo”, svi akti i radnje koje bilo ko učini, ništavo je i ne proizvodi nikakvo dejstvo. Kristijan Šmit je u svoje kučine upetljao i nakaradno be-ha pravosuđe, pa “Tužilaštvo BiH” 22. avgusta 2023. podiže optužnicu protiv Milorada Dodika i Miloša Lukića u kojoj su napisali: “Milorad Dodik, kao službena osoba u instituciji Republika Srpske, u svojstvu predsjednika Republike Srpske, koristeći ovlasti propisane članom 80. stav 1. tačka 4. Ustava Republike Srpske donio Ukaz o proglašenju” dva zakona koje je donijela Narodna skupština Republike Srpske 27. juna 2023. godine, “i na taj način ne primjenjujući i ne provodeći odluku visokog predstavnika Kristijana Šmita od 1.7.2023. koja je stupila na snagu tog datuma, a kojom se obustavlja zakonodavni postupak donošenja navedenih zakona”.
Šta bi drugo radio predsjednik Republike Srpske, nego poštovao Ustav Republike Srpske. Dostavljena optužnica je pisana latinicom, na jeziku koji liči na hrvatski i bošnjački, pa je i to kršenje konvencija o ljudskim pravima.
Tužilac je jasno napisao i potpisao da je Kristijan Šmit još 1.7.2023. obustavio zakonodavni postupak. To znači, da ono što su radili Dodik i Lukić nakon 1.7.2023. nisu ni mogli 7.7.2023. počiniti krivično djelo “neizvršavanje odluka visokog predstavnika iz člana 203. a) stav 1. Krivičnog zakona BiH” kako tvrdi “Tužilaštvo BiH”, a potvrđuje “Sud BiH”, poštujući Kristijana Šmita. Ako poštuju Šmitove odluke i njegovo “obustavljanje zakonodavnog postupka”, kako onda tuže i sude za radnju potpisivanja ukaza i objavljivanja “nevažećih” zakona u “Službenom glasniku Republike Srpske”, nakon što je Šmit “obustavio zakonodavni postupak”. Nema logike, ali to je BiH.
Tužioci i sudije vanustavnog be-ha pravosuđa, za razliku od Dodika i Lukića, počinili su čitav niz krivični djela. Prekršili su: načelo zakonitosti (član 3. Krivičnog zakona BiH) i počinili krivična djela: zloupotreba položaja ili ovlašćenja (član 220.), nesavjestan rad u službi (član 224.), nesavjestan rad u službi (član 224.), kršenje zakona od strane sudije (član 238.) itd. Sve to iako su položili zakletvu: “Izjavljujem da ću obavljati svoju dužnost u skladu sa Ustavom i zakonom, da ću donositi odluke po svom najboljem znanju, savjesno, odgovorno i nepristrasno u cilju sprovođenja vladavine zakona, i da ću štititi slobode i prava pojedinaca zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine.” Zakletva ne pominje ni visokog predstavnika ni strane ambasadore koji upravljaju “tužilaštvom i sudom BiH”.
U svim državama svijeta zakone donose parlamenti, pa je tako propisano i Ustavom BiH, koji propisuje: “Parlamentarna skupština je odgovorna za donošenje zakona potrebnih za sprovođenje odluka Predsjedništva ili izvršenja nadležnosti Parlamentarne skupštine prema ovom Ustavu.” Ustav BiH ne daje nikom drugom pravo da donosi zakone iz nadležnosti koje pripadaju nivou BiH. Nema nikakvog ovlašćenja za visokog predstavnika da može donositi zakone Bosne i Hercegovine!
Sarajevska zona sumraka gora od Kafkinog romana
Franc Kafka je, napisavši roman “Proces”, opisao slučaj Јozefa K. To je priča o čovjeku koji je optužen od strane dalekog i nedostupnog organa vlasti, za zločin čija priroda ostaje do kraja nepoznata i njemu i čitaocu romana. Kao da je opisao postupke tužilaca i sudija vanustavnog be-ha pravosuđa. Oni nisu ni čitali ni Ustav BiH u kome piše: “Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcioniše u skladu s vladavinom prava i ima slobodne i demokratske izbore.” Vladavina prava podrazumijeva ustavnost i zakonitost. To znači da zakone kojima se regulišu određene oblasti državnog i društvenog uređenja, donose parlamenti na osnovu ustavom utvrđene nadležnosti. Sve suprotno tome nema pravnu važnost, ništavo je i nepostojeće, pa i “Šmitovi zakoni”.
