Od Kočića do Dodika: ista krv, isti bunt, isti vrisak za slobodom

Kad su sile tlačile srpski narod, jedan lav iz Stričića ustao je sam protiv carstva. Pero mu je bilo oružje, a istina zakletva. Zvao se Petar Kočić. Danas, više od vijeka kasnije, kad istim narodom ponovo pokušavaju da upravljaju kao stokom, pojavljuje se drugi lav — Milorad Dodik.

Danas, kad ista ta imperija nosi druga imena — Brisel, OHR, Sarajevo — iz Srpske se opet čuje glas koji ne šapuće nego grmi. Milorad Dodik. Ne piše satire, ali kad zine, deset ambasadora se zgrči. Nije pjesnik, ali mu svaka rečenica završi u izvještajima stranih obavještajaca.

Kočića su tada zvali divljim, primitivnim, ludim. Dodika danas zovu isto. Jer ne mogu da ga kontrolišu. Jer neće da pjeva kako mu sviraju. Jer ne da Srpsku na komad, ni za pare, ni za fotelju, ni za mirnu starost.

Petra su zaključali u duševnu bolnicu da bi ga utišali. Dodika bi najradije zatvorili u hašku ćeliju da zašute svi Srbi koji još misle svojom glavom. Jer Dodik nije samo političar — on je dokaz da Srbin još smije reći NE.

Kočić je bio luđak u očima okupatora. Dodik je ekstremista u očima okupatora. A u očima naroda? Junak. Zadnji što se ne prodaje. Posljednji bedem između Srpske i tame.

I zato: ne tražite da bude fin. Ne tražite da bude diplomata. Nema više vremena za rukavice. Kad ti otimaju jezik, identitet i zemlju – onda pričaš kao Kočić. Ili kao Dodik.

Ili ne pričaš uopšte.

Vijesti365