Ova priča već dugo kruži internetom kao duhovita anegdota. Autor teksta je nepoznat, ali je sačuvan originalni stil i humor. Objavljujemo je u izvornom obliku.
Postoje ljudi koji po svaku cijenu žele biti in, po cijenu zdravlja, ako treba. Moja kona Džemila je baš takva. Danima je ne viđam i, pravo da vam kažem, već sumnjam da ganja Pokemone.
Prošle zime ode ona na Jahorinu. Jedna njena drugarica ima vikendicu, te su odlučile da idu na skijanje. Ja se začudila kada mi je rekla, jer znam da Džemili ni sankanje u djetinjstvu nije išlo od ruke, a eto sada, sa pedeset i šest, ide na skijanje.
Ode njih pet, taman koliko ih je moglo stati u automobil njene drugarice. Pričale su da im je bilo prilično tijesno, jer je usporeni metabolizam učinio svoje.
Priča meni njena prijateljica, kada su se vratile sa Jahorine, šta se dogodilo mojoj koni, jer Džemila mi nije mogla ispričati.
Džemila nije mogla ni pričati, ni hodati cijele dvije hefte. Veli ta njena drugarica da su, čim su stigle na odredište, malo odmorile, popile kaficu, navukle skafandere, uzele opremu za skijanje i krenule, veli ona, da tražimo mjesto gdje nas niko neće vidjeti.
Gledam ja u nju dok mi priča i htjedoh reći – pa vi ste trebale ići gdje vas svi vide, iz bezbjednosnih razloga, po sebe i sve oko sebe.
Zamišljam ih pet na Jahorini i vidim skup nosilaca Partizanske spomenice na skijanju. Što ti je moderni svijet! Tako, veli mi, nađemo jednu padinu, malo šume sa strane i u tom intimnom okruženju započnemo svoj samoubilački pohod, ili bolje reći krvavi pir. Suze joj od smijeha teku, a i meni, jer ja ih već u svojoj glavi vidim.
Kada smo, veli, konačno, poslije svih provjera, stale na skije – e, to ti je već bio teferič. Postrojile se mi, sve jedna uz drugu, k’o da ćemo kolo igrati, a skijanje je izgledalo kao pingvinska šetnja do obale.
Skika, vriska, snijeg, smijeh! Ljepota od života!
Sve je bilo super, ali, obzirom da su one u šestoj deceniji života, potreba da se često ide u WC-e je prirodna. Džemila je morala u WC-e, vikendica daleko, te su one, solidarišući se s Džemilom, našle neki žbun gdje je, po njihovim procjenama, neće niko vidjeti.
– Skini, Džemila, skije, skini, bona, ne možeš na skijama – govorile su joj drugarice, ali moja kona je samouvjerena in dama. Ne htjede ih poslušati, već svuče skafander i gaće i čučne. Kako je čučnula, tako je i krenula na put koji nije obećavao ništa dobro.
Priča njena druga:
– Leti Džemila niz Jahorinu, gujica gola. Leti k’o soko sivi, leti i dere se koliko može. Leti, a Jahorina se prolama od njene dreke. –
Dozivala je Boga, Tita, babu – sve dok je više nisu čule.
I mi se deremo, ne možemo na skijama za njom.
Sad vidiš glavu, sad gujicu, sad skije, pa skije, gujicu, glavu…
Vidimo, prevrće se i znamo – mora se sad zaustaviti, poteška je.
Zaustavila se nadomak šumice, a mi u međuvremenu sa sebe poskidale sve što nam je smetalo, te potrčale prema njoj. Kada smo došle, imale smo šta i vidjeti. Dupe – opekotine treći stepen od trenja, poderotine vrlo teške, jezik malo pregrizla uslijed deranja i prevrtanja.
Pozovu one hitnu, te Džemila ambulantnim kolima do prve zdravstvene ustanove, a drugarice za njom.
Povrede su teške, ali ne i opasne po život, rekli su ljekari. Sanirali su ozljede, stavili joj kateter i poslali kući.
Petnaest dana ležala je potrbuške, sa vazelinskim gazama na dupetu. Otišla sam odmah da je obiđem. Teško je mogla pričati, jer su joj i jezik i usne bili natečeni, ali se na trenutak zamisli, pa se iz nje prolomi smijeh, a ja joj se pridružim.
✍️Vijesti365
